Improvizacija, poigravanje, eklektičnom spajanju i povezivanju. Pjesme koje se stalno rastaču i ponovno rastu, meko i gipko. Komadići melodije i ritma u melankoličnom akustičnom grooveu. Darko Rundek dokazao se kao majstor atmosfere.

Ključ za praćenje svog drugog koncerta u klubu Vip Darko Rundek dao je već uz prve taktove prve pjesme.

Večer je otvorio riječima kako će svirati pjesme za koje ne znaju kako će zvučati, ispričavši - onako usput, kao slučajno - kako je za boravka u Indiji bio na samo dva koncerta indijske glazbe te kako su obadva održana za četiri, pet slušatelja. Objasnili su mu, dodao je, kako je to u toj mnogoljudnoj zemlji posve uobičajeno.

Još dok je pričao, upustio se u stvaranje rage - klasične indijske kompozicije koja koristi nizove pet ili više tonova za stvaranje melodije, pri čemu je bitno kakvo raspoloženje prenosi - u koju je do kraja upleo tradicional "Međimurje, kak si lepo ravno".

Takav je pristup obilježio čitav, gotovo trosatni klupski nastup, kakav rijetko imamo priliku vidjeti i čuti na domaćem terenu i u ovakvom izdanju. Krajnje neformalan, a svejedno vrhunski profesionalan. Duboko melankoličan, a svejedno posut radošću. Svirka dostojna scene u globalnoj kulturnoj metropoli poput Pariza.

Praćen Isabel na violini i Dušanom Vranićem na nizu udaraljki i instrumenata s tipkama, Rundek je većinu koncerta temeljio na novijem materijalu ("Plavi avion"), upuštajući se u slavnu prošlost tek povremeno i na zahtjev publike, tu i tamo isprobavajući još neobjavljene pjesme.

Ključ je bio u improvizaciji, poigravanju, eklektičnom spajanju i povezivanju. U pjesmama koje se stalno rastaču i ponovno rastu, meko i gipko, bez obzira koliko stare bile. Sastavljanju glazbe od komadića melodije i ritma, uronjenih u melankolični akustični groove.

To je mjuza koju treba slušati i tretirati kao filmsku, pa me pomalo čudilo što Rundek - kojemu kazališna iskustva nisu strana - nije posegnuo za bar koliko-toliko čvršćim okvirom koji bi uvezali priče pjesama u cjelinu koja bi se mogla pratiti zatvorenih očiju, projiciranu na kapke.

Komentari između pjesama na mahove su imali tu funkciju, da bi već u idućem navratu razbili čaroliju i poslali nas da ponovno hvatamo ritam.

No, to nije pokvarilo ukupan dojam. Bio je to vrlo, vrlo dobar koncert. Voljeli Rundekov opus ili ne, to je razina kvalitete i izvedbe kojoj treba svjedočiti.

Bez premca najbolji trenutak bio je Isabelin solo u "Sanjala si da si sretna". Žena je rasturila. Tako ga je dobro odsvirala da sam imao dojam da će me fizički uvući u pjesmu. Da ću moći dotaknuti tu snažnu, iskrenu emociju. Nevjerojatno intenzivni momenti.

Vranić je, pak, bio postojano izvrstan čega god se dohvatio, od cajona preko harmonike do pratećih vokala.

Bilo je i zabavnih trenutaka - "Ena" na ukuleleu, najava koja "Ljubav se ne trži" predstavlja kao pjesmu o borbi protiv prostitucije, potraga za naočalama u trenutku kad je frotmen shvatio da neće moći čitati tekstove bez svojih, koje je zaboravio kod kuće...

Ipak, bio je najbolji kad bi nas uspio začarati, pa bi pjesme zamirisale na cestu, vjetar, kišu i tugu.

siro // 13/04/2012