U prvih deset minuta obuzima vas nervoza dok se privikava na paklensku buku koja dolazi iz zlosutnih crnih tornjeva zvučnika. Bubnjići vibriraju do malo ispod točke pucanja, u utrobi se rasprskavaju supersonični udarci bas bubnja, a koža se ježuri dok vam prijeteće zujanje bas gitare puže uz nju i podiže svaku dlačicu na tijelu. Buka vas polako omata u svoju megavatnu zvučnu kutiju i prijeti da će vas zdrobiti u masu bezličnog mesa i kosti. S nemirom pogledavate na strop Tvornice očekujući da se svaki čas krene urušavati da vam komad betona sleti na glavu i riješi vas jada privikavanja na ovu grozomornu paklensku buku. Bar nećete morati sutra na posao. A kad prođe granica tečenja i kad se čula polagano počinju otpuštati od nemira izazvanog bukom, tek onda kreće odiseja zvana Sleep. To je grmljavina supernove, skomprimirani titraj crne rupe koji uvlači najfiniju zvjezdanu prašinu, sitni tinjaj dalekih planeta i goleme jupiterolike komade kamena koji besciljno plutaju kroz svemir i stišće ih u savršene točke, fitoplankton koji lebdi crnom materijom. To je jednako vatrena stihija kojom raketni motori pri uzlijetanju prže zemlju na Cape Canaveralu, kao i prazan hod u umu svemirskog kamiondžije koji sjedi sam za upravljačem, jedri svojom starom zarđalom kramom i puši bong krvavih očiju buljeći u beskrajno crnilo svemira.

Topla preporuka za sve one kojima ovakva muzika nije u WinAmpu dvadeset i četiri sata dnevno: slijedite primjer gitariste Matta Pikea koji se u par navrata odšetao sa strane i povukao par dimova: pušiti, pušiti i samo pušiti sve dok ne dođete u takvo stanje da vam je svaka radnja potrebna da biste ušli u dvoranu prava borba, znači od brojanja para za ulaz do pokazivanja osobne ako ste na popisu kojim slučajem, pa i uzimanje cuge na šanku. Prihvatite da nećete reći ništa pametno narednih sat i pol vremena, zaboravite na komunikaciju, ne samo zato što je nemoguća zbog buke, već zato što nije potrebna, i skoncentrirajte se na video zid iza benda, na stilizirane slike svemira, let Apolla 440 kroz isti ili na snimke iz dokumentarca o dešifriranju hijeroglifa. A kada ste sve to obavili, napravite par dubokih udaha i izdaha i pustite da "Dopesmoker", proguta. Jer tek poslije nje kreću "Holy Mountain", "Dragonaut" i "Druid", biseri stondiranog drone metala da vas ponesu na krilima pogonjenim zaglušnim sporovozećim motorima.

No, kad maknemo uzbuđenje sa strane, radi se o trojici masnokosih debeljuškastih tipova posutih tetovažama, dakle prototipova macho-rockera od četrdeset i nešto koji po svom izgledu ne bi uresili niti jednu naslovnu stranicu muzičkih novina, a koji su u poslu toliko dugo da su imali vremena da razrade svaki detalj svog zvuka i nastupa. Ukrotiti toliku buku i učiniti da radi ono što vi hoćete je majstorstvo koje u trenucima graniči s ludošću, spremnošću da za dobrobit rock'n'rolla žrtvujete vlastito zdravlje. Netko bi to nazvao profesionalizmom, no ja bih to nazvao šamanizmom, jer Sleep rade upravo ono što rade šamani kad potencijalnog bolesnika ili opsjednutog liječe od boljetica ili demona. Sleep rade vrhunsku terapiju zvukom, a što može biti bolje od benda koji ispunjava temeljni postulat ovog e-zinea?

djole // 15/05/2012