Ne znam što se događa u posljednje vrijeme, ali velika većina koncerata počinju u zakazano vrijeme. Iznimka nije bio ni ovaj koncert gdje je po planu prvi na pozornicu u 20h stupio General Woo. Pristojno se ispričao što on kao reper otvara ovu punk veselicu svojim težim notama, a na pozornici nije bio ni deset minuta. Ozbiljniji nastup imali su Davorin i njegovi Bogovići, koji je uspio napraviti kvalitetno zagrijavanje za zvijezde večeri. Iako već u godinama, to se na njemu niti u jednom trenutku nije primjetilo. Zvuk u dvorani već je tad davao naznake da su tonci sve posložili i da oko toga neće biti problema. Red pjesama koje je pjevao u Prljavcima, red svojih i za kraj "Sve je lako kad si mlad". Publika ga je zvala na bis, ali obzirom da je sve išlo podmazano i točno, organizator to nije dozvolio. Oko 22h na pozornicu izlaze Dropkick Murphys, gdje odmah u glavu pjesmom "The Boys Are Back" sa zadnjeg albuma poručuju da su nam spremni isporučiti sebe na dlanu. Na vokalima su se izmjenjivali Al Barr i basist Ken Casey, koji je bio puno pričljiviji i trudio se svojim pričama animirati publiku, koja je sve njegove komentare, uključujući i priču o bejzbolu i Boston Red Soxima pozdravlja ovacijama, gdje je i sam na trenutke bio iznenađen koliko zagrebačka publika voli ovaj bend i sve oko njih. Al Barr je vrlo često dijelio publici "petardu" gdje su svi u prvim redovima osjetili pozitivnu energiju koju imaju Murphysi. Ta interakcija između publike i izvođača mi je osobno bila puno jača nego večer prije na koncertu Gogol Bordella, sve mi se činilo nekako iskrenije. To je i više nego čudno, obzirom da se u manjim prostorima postiže puno veća kemija između publike i ekipe na pozornici. Ovo je jedan od onih koncerata gdje niste sigurni jeste li na svirci ili nekoj nogometnoj utakmici, gdje je bilo navijanja, skandiranja i pjevanja, a iskreno, kad je zabava ovako dobra nije vas briga gdje se nalazite. "Wild Rover" je publika otuđila kao svoju pjesmu i nadglasala izvođača, a isto je bilo i na "Irish Rover" i posebno "Rose Tatoo". Himnična "I'm Shipping Up To Boston", odsvirana pred kraj koncerta, do kraja je pokazala vezu zagrebačke publike i ove grupe. Koncert koji je idealno posložen, uz light show koji je grupa imala, pokazao je da Dropkick Murphys ništa ne prepuštaju slučaju, jer je baš igra sa svjetlima u nekim trenucima još vie podizala atmosferu u dvorani. Kad su na bisu, u pjesmi "Kiss Me, I'm shitfaced" prvo pozvali cure iz publike da se popnu na pozornicu i zaplešu, kako to obično rade, svi su ostali oduševljeni. Nakon toga kreće obrada AC/DC-ja, TNT, na pozornicu se penju svi iz prvih redova i kreće velika fešta. Baš sam gledao lica te mlade publike na pozornici i koliko veselja im može priuštiti ovakva stvar. Takva gesta, gdje publika dijeli pozornicu s izvođačem, to je ono što u trenu od malog benda napravi velikog izvođača. Ne treba kazati da je ovih sat i pol njihove svirke proletilo u trenu.

Dropkick Murphys su pravi bend s kojim se može poistovjetiti prosječan Hrvat. Kako je to vidljivo i u njihovim spotovima, vole alkohol, sport i dobru zabavu. A imaju sa Zagrebom i onu neku tajnu vezu. Gdje ćeš bolje od tog.

jura // 20/06/2014

> vidi sve fotke // see all photos