Didier Lockwood jedan je od interesantnijih europskih jazz figura koja se pojavila u zadnjih tridesetak i više godina. Jedan od razloga toj neobičnosti jest početak njegove karijere kroz rock grupu Magma, a još interesantnija činjenica je što jazz vodama putuje instrumentom rjeđim u jazz podneblju, violinom. Njegovom sviranju klanjali su se najveći, dovoljno je spomenuti velika imena kao Yehudi Menuhin ili Stéphane Grappelli i priča će, i iole zalutalima, postati puno jasnija. Didier je večerašnji koncert odradio uz domaću pratnju, Joea Kaplowitza i njegov trio koji još čine Zvonimir Šestak na kontrabasu i Janko Novoselić na bubnjevima. I treba odmah u startu reći da je priča štimala kao po špagi, niti u jednom trenutku nije se dalo naslutiti da su imali samo jednu probu pred nastup. Kako je i sam Didier rekao, stvar i je u tome da se ekipa mentalno i improvizatorski kuži, a s više probi samo bi se izgubila sloboda muziciranja.

Već na samom početku koncerta iz Lockwoodove violine izlazili su tonovi koji su vrlo često nezamislivi, igrao se progresivnom rock glazbom kroz tonove violine, pa me nerijetko asocirao na kombinaciju Hendrixa, King Crimsona i Emerson, Lake & Palmer. Jednu od pjesama posvetio je svojoj ženi (pohvalio se da je oženjen tek mjesec dana), kojom nakon pitkog baladnog uvoda odlazi ponovo u tvrđi zvuk jazz progresive. U jednom trenutku violina mu je zahvaljujući efektima (kojih je imao kao da je na pozornici rock gitarist), otišla u zvuk kojim nas je davno Joe Zawinul častio kroz grupu Weather Repo. Bilo je i jazz standarda, svirao se Duke Elington, John Coltrane i Chick Corea, a trio koji je pratio Lockwooda nerijetko je pokazivao da se bez problema može nositi s energijom starijeg virtuoza. Zabavniji dio koncerta je dolaženje Lockwooda do svakog od članova trija, izazivajući ga na glazbeni duet - duel. Čupao je Lockwood širok dijapazon tonova iz svoje violine, šarajući njom kao vrhunski gitarist, a ponajviše je impresionirao duel sa Novoselićem, gdje su se oboje razmahali svojim dionicama, izvlačeći sve moguće i nemoguće iz svojih instrumenata.Kad bi tražili pobjednika tih dueta, teško bi se mogao odlučiti kome bih dao svoj glas. U drugoj polovici koncerta, u trenutku kad je Lockwood raspustio trio i ostao sam na pozornici, uslijedila je Didierova priča o violini kao instrumentu koji se svira u svim dijelovima svijeta - negdje se svira kao gusle, negdje na leđima poput gitarističkog maga. Svoju drvenu violinu u solo točki zamijenio je električnom i poveo nas na dvadesetominutni put oko svijeta. Zemljopisno-glazbeni odgoj prikazao je violinu kao šumove mora, zvuk galebova i trubu trajekta. Bilo je tu i jedno od Vivaldijevih godišnjih doba, a onda se samo odjednom s violinom spustio među publiku i, uz upaljena svjetla, napravio krug oko dvorane svirajući violinu. Tako nešto gdje se izvođač spušta među publiku nije često vidljivo na jazz koncertima, a s tim je činom definitivno pridobio publiku do kraja. Za sam kraj još jedanput je izveo trio i za kraj nas, uz neizostavne duete - duele, kupio kompozicijom "Spain" Chicka Coreae. Kad na koncertu dobiješ i virtuoznost i zabavu, nema šanse da sakriješ emocije koje u tebi vladaju. I koliko sam ostao impresioniran Didierovom svirkom, još impresivnija je bila indirektna komunikacija s publikom. Gospodin Lockwood je je pokazao da je jazzer u rockerskoj koži. A svima koji su mislili, te nekim razlogom nisu došli do malog Lisinskog, može biti itekako žao.Za kraj, jedan zanimljiv komentar izrečen od nekog iz publike nakon koncerta: "kad odrastem biti ću Didier Lockwood!"

jura // 28/09/2015