Moram priznati da volim KSET. Posebno kad se u njemu održavaju jazz koncerti. Svaka čast svim ostalim klubovima i prostorima, ali imam dojam da ono što nudi KSET na jazz koncertima najviše ima štih jazz klubova po Americi. Jer dok se u Lisinskom ili ZKM-u osjećam kao u kazalištu, stisnut kao sardina u konzervi, u KSET-u imam svoj stol gdje mogu popiti pivo i uživati u odličnoj glazbi. Jazz izvođači koje KSET nudi daleko su od neke velike popularnosti, ali ako ste iole dobar poznavatelj ovog, ne toliko popularnog, glazbenog pravca, znate da u KSET-u nastupaju pravi igrači. Iznimka nije bila niti ovog ponedjeljka kad nas je posjetio The Nu Band. Imena koja sviraju u ovom sastavu imaju poveću nisku kolaboriranja s najvećim jazz imenima. Osim novog trubača, ostatak benda je lagano u šezdesetim godinama života, i na pozornici se vidjelo da uživaju u onom što najbolje znaju. Kontrabasist Joe Fonda je na početku predstavio band, u kojem, osim njega, još sviraju Lou Grassi (bubnjevi), Mark Whitecage (alt saksofon) i Thomas Heberer na trubi. Thomas je došao na mjesto nedavno preminulog suosnivača sastava, trubača Roya Campbella Jr. Pri predstavljanju je rekao kako će oni sad malo svirati, pa ćemo se poslije svi zajedno napiti. Takav neuobičajen uvod mi se baš svidio. Ono što je zatim uslijedilo bio je zvuk koji je negdje između free jazza i bopa, u kojem je najviše pokazala desna strana, kontrabas i bubnjevi. Šaranje između free strana i standardnije bop forme me najviše fasciniralo. Ta transformacija bila je i najveći pogodak, nešto što, moram priznati, rijetko čujem na jazz koncertima. Znali su zvukom otići i u orijentalnom etno smjeru, što se čulo u trenutku izmjene instrumenata. Jedna od ljepših momenata koncerta bila je kompozicija "One for Roy", koju je sadašnji trubač napisao za preminulog Roya Campbella Jr. U nekim kompozicijama je Joe Fonda s kontrabasa prešao na flautu, a Mark Whitecage s alta na pikolo flautu. Pohvale idu i pjesmama koje su autorske, pa smo mogli čuti i kratki uvod u njih, gdje je gospodin Fonda pričao o Albertu Einsteinu, proljeću kao i dr. Kornellu Westu. Joe je pretpostavio da ne znamo puno o potonjem, pa nam je dao domaću zadaću da malo proguglamo. Priča o gospodinu Westu služila je kao najava za posljednji song. Tu sam pak čuo transformaciju The Nu Benda u big bendovski pristup, što je još više zagolicalo moju maštu za što su ovi "mladići" sve sposobni.

Nakon cca sat vremena sve je bilo gotovo. Neki će reći možda prebrzo, ali opet, meni se činilo da je sve bilo na mjestu. I sad za kraj bih trebao ubaciti priču o tome kako smo se napili zajedno s bendom. Ali neću, jer kako je bilo nakon koncerta ostati će nezapisano. A KSET-u kapa dolje što nam dovodi jazz izvođače koji bi, da nije tog prostora, zaobilazili naš grad. Eto još jednog razloga zašto volim KSET.

jura // 03/02/2016