Navjerojatno je velik broj točaka u životu mi i u glavi u kojima se s 3 banke nisam pomaknuo od onog što i kako sam brijao sa 16. Tu negdje su mi kliknuli neki klikeri i posložili mi se pogledi, većinom je sve nakon toga bila nadogradnja ali ne i preinaka. Znam da je uobičajeno to da se krindža samo na spomen sebe u drugom srednje, ali evo mene stvarno to ne dotiče inače. Ovaj je dakle slučaj iznimka. Nisam volio Zoster. I danas me malo sram. Neki od drugova su ih obožavali i stalno ih puštali, a ja bih bio kao "daj gasi to smeće". Iako sam, a pričamo tu o tipa 2010., već dobrano otkidao na ska i reggae (što njihova prva dva dotad izdana albuma svakako jesu), svrstavao sam ih valjda u taj neki Dubioza/S.A.R.S/Manu Chao i (bože oslobodi ne uvedi puj puj puj) Sopot krug koji petparačkim kvazi-intelektualnim populističkim pizdarijama maže oči raji i prekenjava se, pa zbog nedostatka ičeg osim najjazavijeg parolaštva u biti radi za establišment tako što uspješno umrtvljuje mozak konzumentu. Sopot je naravno potpuno irelevantan i dodao sam ih samo zato što ne volim propustiti priliku da konstatiram kako je riječ u uvjerljivo najgorem bendu na planetu. Nego, htio sam reći kako sam bio glup i Zoster je jeben bend. To sam shvatio neke tamo godine kad sam se slučajno zatekao na njihovom adventskom gigu na Europskom trgu. Fascinantno mi je da nigdje na internetu ne mogu naći dokaz da se ta svirka stvarno dogodila, pa preostaje samo vjerovati meni, što nije pametno.

Tad sam dakle u vrlom kratkom roku uvidio da tu nema poze ni pretencioznosti, da su tekstovi puno zanimljiviji i posebniji nego što mi se činilo, te da imaju frontmena koji je apsolutno odličan, gađa onu najbolju točku između egotripera i "čovjeka iz naroda", jednog od nas, uz tonu karizme.

Fast forward na rasprodani Sax i moj tek drugi Zoster u životu. Probijanje kroz neprobojnu masu za koju kasnije s pozornice saznajemo da je sastavljena od ljudi iz Beča, Praga, Čačka i nemam pojma čega još. Došli ljudi na svirku. U kontekstu to u biti nije nimalo iznenađujuće jer je bilo savršeno jasno da narod što preplavjuje klub nije došao samo jer kao subota je di ćeš drugo nema ničeg, već je mahom hajpčina bila debela. Znači tjednima i mjesecima se čekalo, i s prvim taktovima "Kuda idu svi ti ljudi" se otčepio samo takav val na kojem smo svi jahali još dugo.u zimsku noć moja mati bijelo platno ska. Ako sam išta uradio a to je nagledao se koncerata u životu, pa stoga možda vrijedi nešto kad kažem da se ne sjećam kad sam zadnji put tako otvorenih ustiju i ogromnih zjenica gledao i mislio se "kako ovo gori, u pičku materinu". Nije samo što su u prvih cca 45 minuta pjesme zvučale mahom brže nego u studijskim verzijama, nego su jednostavno bile napucane gruvom i jednim fascinantnim intenzitetom za kojeg sam pretpostavljao da ne može durati cijelo vrijeme. Ono, redlining, eksplodirat će pojačala i mozgovi, mira si dajte.

Knezović je napravio jednu odličnu stvar zadnjih godina, obrijao je naime glavu a ostavio brke. Mlađe izgleda i više seksi. Dobar mu je i svileni kućni ogrtač japanskog dezena, i sve skupa je stvarno teško skinuti pogleda s njega. Svaki pogled, kretnja, mig, riječ, sve se doima kao nešto potpuno drugačije nego što bi to itko drugi uradio, naprosto lik fura neku svoju desetu priču, ne treba uopće pokušavati shvatiti, samo se prepustiti. Svi to i jesu uradili, potpuno povjerenje naše je imao, mogao je što je htio. Nije to puno zloupotrijebio, osim što je nekom liku iz prvog reda popušio valjda 13 cigareta.

Odlika kvalitetnog i ozbiljnog benda je kad može vrludati kroz žanrove a da pritom zadrži "svoj zvuk". Ovdje se to vrlo jasno očitovalo, s lakoćom se u roku 5-6 pjesama prođe kroz country, pop, rock, blues, reggae, indie itd. a sve zvuči podjednako dobro i podjednako Zoster. Velim, nisam iz nekog čudnog razloga išao na njih pa ne mogu biti siguran je li se mijenjala postava, ali iskreno bih se začudio da je ovdje bio itko novi. Znaju se u dušu i vole se. To pogotovo vrijedi za pjevača koji voli gitaristu, stalno ga je mazio po glavi, naslanjao mu glavu na rame, šaptao mu nešto, i zaljubljeno ga gledao.

Pjesme sa sva četiri albuma su podjednako zastupljene, i to majke mi dobrano zastupljene. Trajalo je dosta, oko dva i po sata, i neupitno je onaj prvotni delirij na pjesmu ili dvije predugom bisu splasnuo prilično. Neodsvirane od onih koje su to mogle biti ostale jedino "Asta manjana liberta" i "Treba mi keš", za koju je pitanje misle li ju ikad i svirati budući da je to neka elektronika. Taj peti album se stvarno već nakaradno dugo razvlači, pa je putem u obliku singlova slučajno već napola izišao. Najnoviji, a samim time i najbolji, je "Čovjek zvan činjenica" koji je doživio vrhunsku prođu i singalong, tako da službeno imaju još jedan hit. Vele da se vraćaju najesen s albumom vani, ali čitao sam neki intervju stari gdje najavljuje da album izlazi u proljeće 2020., tako da valja biti skeptičan po tom pitanju, uz nadu da neće prijeći na razinu jednog Vasilija Mitua.

Mislio sam napisati nešto o Saxovim stolovima u parteru ali trenutno živim na osamnaestom katu i sigurno ne bih preživio skok, a tekma kreće za sat vremena pa mi je šteta sad da izginem, tako da ništa od toga za ovu priliku, hvala. Zvuk je bio dobar.

Koliko god me kao bila sramota što sam svojedobno bio glup što i dalje jesam, toliko je to iz današne pozicije možda i dobro, jer ostavlja prostora da se oduševim puno više nego što bih da ih gledam petnaesti put. Nisam se kurvao s njima kao s većinom drugih domaćih bendova, ali lagao bih kad bih rekao da nisam otvoren za tu varijantu u sljedećih štajaznam 10 godina. Zakasnio čini se da nisam, jer ne vidim kako bi se ova prezentacija mogla protumačiti kao išta drugo osim opasne koncertne forme.

ujak stanley // 01/02/2023