Po tko zna koji put Nomeansno su posjetili Hrvatsku i KSET. I po tko zna koji put koncert je bio najbolji ikad. Tako je to s Nomeansno koncertima. Svaki put je luda zabava i sreća do neba. Sva sreća Nomeansno imaju dovoljno odličnih albuma i hitova da svaki put mogu sastaviti drugačiju setlistu i odsvirati nam nešto što još (ili predugo) nismo čuli, a jako smo željeli. Tako je bilo i ove večeri. Većina publike je u KSET stigla prije benda. Razlog? Nomeansno su (naravno) opet zapeli na granici. U gužvanciji ispred KSET-a su se svi odmah prisjetili njihovog koncerta u Pauku kada su kasnili satima zbog nerazumnih graničara. Sva sreća ovaj put je to prošlo malo brže pa su Rob, John, Tom i ekipa pristigli u KSET oko 21.30h i odmah se bacili na slaganje pozornice i tonsku probu, da bi manje od sat vremena kasnije započeo koncert. Čim su došli na pozornicu Nomeansno su nam se požalili kako su ih gnjavili na granici i kako su već stvarno možda i prestari za sve to. Publika se naravno nije složila. Rob je bio zadovoljan onim što čuje, ali za prvu stvar su ipak odsvirali novu pjesmu ''Old''. Nisam je baš najbolje čula jer je zvuk bio stravičan. Ne znam čemu je služila ona tonska proba 15 minuta ranije, ako je ovo rezultat. Druga pjesma (na koju sam skakala više po sjećanju nego po onom što se moglo čuti iz krčećih zvučnika) je bila ''Oh No! Bruno!''. I to je bilo to. Cijeli KSET je visio s reflektora. Pive su letjele. Noge i ruke na sve strane. Pogo preko pola KSET-a. I tako se nastavilo iduća dva sata koliko je trajao koncert. Posljedice toga osjećam još i danas, jer masnice se još uvijek dobro vide. I bole. A da ne spominjem koljeno koje je postalo crno i natečeno još u KSET-u. Ali bilo je za očekivati. Pa svaki njihov koncert tako završi. Sva sreća zvuk se sa svakom pjesmom popravljao pa se nakon nekog vremena konačno mogao čuti najbolji bas u svemiru praćen ništa manje najboljim bubnjevima i gitarom. Jedan od mnogih prekrasnih stvari vezanih uz Nomeansno je ta da uvijek sviraju SVE. Ali stvarno sve. Od prvog do zadnjeg albuma. A kako sada nisu promovirali nikakav album setlista je vrludala na sve strane malo više nego inače, a mjesto na njoj je našlo i nekoliko potpuno novih pjesama. Publika je oduševljeno skakala na sve podjednako, iako je možda malo veći delirij ipak bio na pjesmama sa starijih albuma. Klasici su klasici. Mene je recimo totalno oduzelo kad sam nakon uvijek omiljene ''Oh No! Bruno!'' čula ''The Day Everything Became Nothing'' odsviranu jednako brzo i glasno kao i prije više od 20 godina. Savršenstvo. Ali to su vam braća Wright i striček Tom. Godine im ne smetaju. Zapravo kao da postaju sve mlađi. Prije će ljudi u publici početi posustajati, nego vesela trojka na pozornici. Unatoč svim gnjavažama i putu koji su prošli do Zagreba Nomeansno su bili jako dobro volje i između pjesama su se zafrkavali međusobno i sa publikom. Obavijestili su nas i da ovaj put nema mercha (šmrc) ali da novac koji smo namjeravali na to potrošiti ne odnesemo doma, i natrag ga natrpamo u madrac, već da nekome kupimo pivu. Rob se odmah prijavio da možemo njemu. Između pjesama Tom (koji je imao genijalne čarape na traktore koje su nas beskrajno oduševljavale cijeli koncert) je s pozornice dijelio boce vode i limenke pive, a jednom sretniku je dao i setlistu koja je visila na svom standardnom mjestu, na bubnjevima. Da su Nomeansno bili zadovoljni s koncertom kao i mi moglo se vidjeti po njihovim nasmijanim licima i Tomovoj izjavi da su nam možda na granici davitelj protiv davitelja, ali sva sreća u Zagrebu ima hrpa prekrasnih ljudi zbog kojih se isplati dolaziti. Mislim da je bilo više nego očito koliko su svi ti prekrasni ljudi u Zagrebu sretni što nam Nomeansno dolaze ponovo i ponovo i ponovo… Zadnji set prije kraja je bio s albuma ''Why Do They Call Me Mr. Happy'' pa smo u nizu čuli ''Madness And Death'' (još uvijek mi se razlije cerek prijeko cijelog lica kad se sjetim da su to svirali), ''Happy Bridge'' i ''Kill Everyone Now'' nakon koje je uslijedila punkerska ''Slugs Are Burning'' sa zadnjeg albuma ''All Roads Lead To Ausfahrt''. Koncert je završio točno u ponoć. Mene je malo uhvatila nervoza da neće biti bisa jer je radno vrijeme KSET-a upravo završilo, ali nervoza je bila totalno bezrazložna. Nomeansno ne da su se vratili na bis, nego su se vratili na dva bisa! E tek je tada nastao kaos jer na bisevima su nas čekale, između ostalog, ''Self Pity'' (ajme meni), ''Body Bag'' (nesvijest totalna) i ''Rags And Bones'' koju je cijeli KSET zborno pjevao s bendom i s vremena na vrijeme ga čak i nadglasavao. Iako su frendovi u prvom redu dvoglasno pjevali ''Joy'' (i to jako dobro, mora se priznati, svaka čast) ta pjesma se ipak nije našla na repertoaru. Oko 45 minuta iza ponoći Nomeansno su nam rekli 'Laku noć, nema više, ali stvarno!' i otišli malo doći do zraka. Kao uostalom i svi prisutni. U KSET-u je bilo užasno vruće i zagušljivo, kao što smo i očekivali. Svi su bili mokri od glave do pete. Robu je znoj kapao s basa već na drugoj pjesmi. Na sve strane su se skidale majice (i to ne samo muške), a koncert je nakon nekog vremena izgledao kao da se održava u finskoj sauni. Na žalost vani nas nije dočekalo ništa hladnije vrijeme. Možda i bolje jer bi vjerojatno svi pokupili upalu pluća i ostalih organa.

Koncert je opet bio najbolji ikad. Lijepo je voljeti bend poput Nomeansno.

ana // 10/07/2009