Neki ljudi imaju spiku, neki ne. Pod spiku mislim na trajan spoj nepokolebljivog vjerovanja u sebe i odlučnog stava prema okolini, tj. društvu, te, ništa manje bitno, originalnu i često šokantnu vanjštinu, primarne metode za pozicioniranje svoje individualnosti u društvu i distanciranje od istog. Neki tu spiku lifraju naveliko, neki je drže na uzdama i distribuiraju potiho, subliminalno. Jedan od ljudi sa spikom, i to vrlo bombastičnom je i Wattie, glavni teoretičar kaosa Exploiteda. Taj sitni ali dinamitni engleski buldog s vječno uzdignutom crvenom irokezom na glavi i trajnim bijesom prema svim oblicima autoriteta u srcu uvijek je bio beskompromisan, dosljedno se držao vlastitih uvjerenja i neustrašivo je vodio svoj, sada pomlađeni bend, ali i cjelokupno pank pleme. No i takvim se likovima može dogoditi loš nastup, posebno onima u Wattijevim godinama. Ovo je bio treći put da se Wattie ukazao u zagrebačkom klubu Boogaloo i još jednom ga počastio svojim divljanjem, keženjem, bješnjenjem u mikrofon, pljucanjem po publici i sličnim kerefecima kakvima se služi već preko 30 godina, kerefecima iza kojih se, nažalost, ovaj put nije skrivalo sat i po iskonske pankčine već poprilično šuplja i šlampava svirka. Pomalo očekivano, jelda? Za razliku od prethodnog nastupa, kada je Boogaloo pucao po šavovima ispunjen masom od soma i kusur šarenoglavih pankera koji su na svaki Wattijev mig skakutali i kričali kao bijela djevica na tulumu crnačkog bratstva, papi panka sada se došlo pokloniti samo 400tinjak vjernih fanova. Ne znam da li je tome krivo zasićenje rvackih panxa Wattijevom pojavom, ili cifra od 150 kuna koliko je koštala karta na ulazu, ili možda more, ali znam da bar poganja pred pozornicom nije nedostajalo. Mnogi u šutki jedva da su bili punoljetni i vjerojatno im je to prvi put da gledaju Exploited uživo, pa kužim njihovo oduševljenje i energiju kojom su popratili ne toliko energične izvedbe klasika ''Let's Start A War, Said Maggie One Day..'', ''Dead Cities'', ''Chaos Is My Life'', ''Beat the Bastards''... vrhunac nastupa zbio se na ''Sex & Violence'' kada je rulja, hrabro prkoseći redarskim snagama, nahrupila na binu i grleno s Wattijem otkantala tu napitnicu zatupljujućim medijima. Ta scena, toliko neuobičajena za Boogaloo i tamošnji strogi redarski režim koji ne štuje ni staro ni mlado, ni žene ni djecu i nemilosrdno ih baca s pozornice čim joj prismrde na domet šapa, ostati će mi urezana u sjećanje kao najljepši i najdirljiviji prizor večeri (jedino me hrpa zagrljenih djevojčica na bini zajedno s Adictsima par večeri kasnije više oduševila), ali i jedan od rijetkih takvih na koncertu. Jebiga, pank nipošto nije mrtav, jači je i življi no ikad, što bi trebalo potaknuti Wattija i ostale rodonačelnike žanra da se uistinu potrude i daju sve od sebe na svakoj svirci, svake večeri, u svakom gradu, inače im ne gine penzija. U Zagrebu se ovaj put nisu proslavili, ali vjerujem da će do novog albuma i do sljedećeg nastupa pohvatati konce i otprašiti još jedan nezaboravan koncert.

nenad lukač // 12/05/2010

> vidi sve fotke // see all photos