U dobrom starom Ksetu, uz nešto kasniji početak, dok malo ne mine vrućina, u subotu su nastupili energični i simpatični La Plebe, latino(-američki) ska punkeri iz San Francisca, dok je prethodno dobrano atmosferu, a i Kset, zagrijala domaća petorka Cherkezi United.

Cherkezi United, punk rock kazačok petorka momaka koji su se upoznali još za studentskih dana, djeluje u postavu: veteran Nino na bubnjevima, Rajko na vokalima, Sale također na vokalima i gitari, Bruno na basu i Dabbah na gitari, a sviraju i pjevaju veselo i glasno. Čerkezi, koji su ime uzeli po raseljenim narodima s Kavkaza, pjevaju, naravski, na ruskom pa su nas s vrata dočekale vesele poskočice na tom nama srodnom slavenskom jeziku, koji mi ipak nažalost ne ide tečno pa mogu samo pretpostavljati da pjevaju o onome o čemu kažu da pjevaju. A to je, pomalo neočekivano, o likovima iz crtića, životinjskom svijetu, otocima i slično, jer dio repertoara čine punk i ska obrade glazbe iz ruskih crtića, dobro znanih svima u bivšem Sovjetskom savezu, no prepjevali su i nekoliko starih narodnih pjesama i onih iz Drugog svjetskog rata. U svakom slučaju ideja je originalna, dečki sviraju sa srcem i dok se pleše čovjeku dođe da počne učiti ruski da može pokopčat i te 'interne'. Cherkezi su svoj debi Kuda Poshol izdali 2007. za Slušaj najglasnije, a postoje i neke indicije za novi album. U svakom slučaju, ovaj su tjedan nastupili i na Exitu, a idući posjećuju 11. izdanje Dirty Old Festivala čije je zagrijavanje već dobrano počelo.

Poznati po svojim energičnim koncertima, nakon kratke stanke nastupili su La Plebe, koji su trenutno na turneji "brazo en brazo" koja dokazuje bratski odnos koji imaju s Balkanom, jer se istočnoj Europi svake godine vjerno vraćaju od 2006. La Plebe - narod, puk, ali ne bilo kakav, kao što kaže ulomak iz Meksičke revolucije Flores Magóna, kojeg uzimaju kao svoj moto "…ne narod faraona, usahnuo i tegoban, ni careva, prezren i služnički, ni narod koji aplaudira kad prolazi Porfirio Diaz, već narod koji se opire uzdama, spartanski…", i da malo skratim i parafraziram, narod njemačke, francuske, meksičke revolucije, narod koji ustaje usred potlačenosti i kao grom izvikuje nezaboravnu rečenicu "Svi imamo pravo biti slobodni i sretni!" I baš je takva atmosfera koju svojom glazbom stvaraju Lupe na basu i Adam Pags na gitari, od kojih obojica i pjevaju, uz njih dvojac Alberto i Antonio, s trubom i trombonom kao svojim najjačim oružjem, i Mark T, pila ili batería, odnosno, za bubnjevima. Materijal im se sastoji od socijalno angažiranih pjesama na engleskom ili pak (latino) španjolskom, a čak i na spanglishu, hibridnoj mješavini engleskog i španjolskog, karakterističnoj za govornike španjolskog u SAD-u, a vizuale albuma i pridruženih promo materijala krasi vesela i nasmijana Muerte u tipično meksičkom stilu. 2005. izdali su svoj prvi album Entre cerveza, ritmo y emocion, čiji naslov najbolje opisuje pozitivu koju te, kratke ali dinamitne, pjesme stvaraju, a s njega su odsvirali i odličnu i super brzu obradu Diry Old Town, koju su ovom prilikom posvetili našem starom i prašnjavom Zagrebu. S dvije godine kasnije izdanog Hasta la muerte, Do smrti, zapele su mi za uho popularne Mi Tierra i Plebe por vida, o snazi raje, zajedništvu i jednakosti, i o prokletim granicama Pinches fronteras, s prethodnog albuma. No kako nije lako biti žestok, nabrijan i socijalno angažiran po ljetnoj žegi, a dečkima se znoj doslovno slijevao u potocima niz ruke, našoj zabavi je nažalost došao kraj.
Ali La Plebe, koji su ovaj utorak već protutnjali Novim Sadom, također nastupaju na DOF-u idući četvrtak pa svi koji su propustili ovaj koncert u Ksetu, trk do Velike na još jednu porciju latino poskoć-budnica.

andrea // 11/07/2010