Sljedeće jutro, nakon doručka, zasluženo smo odležali na udobnim ležaljkama u hladu štanda visit.hungary.com. Ljubazni stričeki i tete dali su nam neke uspomene na Mađarsku, ponudili nas bombonima, a mi smo samo udobno kontemplirali.

Kad sam već kod klope, na otoku je ima u izobilju. Ako ste za zdravi doručak voće vas gleda i zove s gomile štandova, domaći jugurti smiješe vam se iz frižidera po cijelom otoku, a finih friških peciva ima u izobilju. Što se tiče ručka i večere, tu su klasični pizza, hot dog, sendvič štandovi, ali i thai, indijska, kineska, transilvanijska, mađarska ili jugoslavenska hrana, pa ko voli… Cijene su pristojne, i manje nego na našim festivalima, tako da se kreću od 5 kuna za neko pecivo, 15 kuna za pizze i hamburgere do 35 kuna za puni obrok. Cuga s druge strane je još jeftinija, pa za sokić treba izdvojiti 10 kuna, pivo 14, a litreni koktel 25-30 kuna. Iako smo planirali izbjeći MARIACHI DEL BRONX, bend koji je otvarao glavni stejdž u 15 h, poslušali smo ih uz ručak. Kao što samo ime kaže, sviraju meksičku narodnu glazbu, al kako su iz Bronxa, izgledaju opasnije nego neki drugi sličnog izričaja. Pjesme su im čista klasika o "La Pistola y El Corazón", a kako su se našli na glavnom stejdžu trebalo bi pitati organizaciju. Ozbiljan radni dan, započeo je s islandskim post rockerima FOR A MINOR REFLECTION. Četvorica vrlo mladih dječaraca ozbiljno je shvatila post rock i prži gitare ili ima ugodne mirne intermezzo-e, a sve u stilu najvećih kao što su Explosions in the Sky ili pak sunarodnjaci im Sigur Ros. Simpatično! U totalno drugom filmu zatekli smo publiku pred glavnom pozornicom kada su svoj koloplet ciganskog panka zasvirali i zapjevali GOGOL BORDELLO. Svi u zraku, i bend i publika. U jednom trenutku mi je prošla kroz glavu misao, a koja vjerojatno i nije daleko od istine, a to je da su oni današnji Poguesi. Ili možda Mano Negra. Ne znam, al veseli su i zabavni, i svakako festivalski raspoloženi. Nismo ih mogli do kraja ispratiti jer nas je na world stageu već očekivao kanadski čudak Josh Dolgin, aka SOCALLED. U press materijalu mu piše da preko trip-hip-hop matrice miješa klezmer i razne folk utjecaje. Tako nam se činilo zanimljivo preslušavajući prije neke materijale. Inače, nedavno je objavio i cd "SleepOver" s kojeg nas se najviše dojmila prilično bolesna pjesma Richi. No, nismo znali što očekivati uživo od njega. SOCALLED su uživo bili Josh, koji je upravljao tehničkim sredstvima i pjevao ili repao, gitarista, basista, klarinetista i pjevačica predivnog glasa. Iako je ostatak benda prilično miran u svojoj svirci, Josh luduje, skakuće i blesira se na sve strane, a oborio nas je s nogu kad su zapjevali pjesmu Rece Cica, čije riječi su otprilike ovako "Reče čiča da me ženi, čiča hoče strina neće". To je inače u originalu otpjevao Predrag Živković Tozovac, a kako su oni došli do nje, nemamo pojma, al saznaćemo. U glavnom, SOCALLED nas je obuzeo. Na kraju je odradio i jedan madžioničarski trik. Svašta!



Teško je bilo ostaviti ovog zabavljača i pripremiti se za THE NATIONAL, za koje me stvarno zanimalo kak oni funkcioniraju izvan mikrosvijeta zvanog "hrvatska indie publika". Neću nabrajati sve koncertne zanimljivosti vezane uz njihove nastupe u Zagrebu, jer i cvrčci ih već cvrče. Naravno, počeli su sa Start A War i Anyone's Ghost. Zborno pjevanje je izostalo, no bend je zvučao moćno i uigrano. Svi osim Matta, koji je bio vidno nervozan i vjerojatno pijan. U trenucima kad je pjevao sve je bilo dobro, ali u dijelovima pjesama bez njegovog pjevanja bacao je mikrofon, čaše po stejdžu, a čini mi se da mu to ne pristaje. U jednom trenutku Aaron, zamolio nas je da mu ne zamjerimo, jer ni ne zna u kojoj je zemlji. Eto, do čega je došlo! Šteta. No, na pločama oni će mi uvijek ostati dragi, al mislim da su njihova tri koncerta za mene vrhunac vrhunaca. Nakon njihovog nastupa, meni je ostala gorka pilula u ustima, a mi smo ostali u prvom redu u očekivanju nastupa MANIC STREET PREACHERSa. Već smo prijašnjih godina zaključili da uopće nije teško doći do prvog reda, samo treba pričekati kraj svirke benda. U tom trenutku doslovno svi odlaze u svojim smjerovima, jer je pauza od barem 30 minuta, i tada se može laganini došetati, zauzeti mjesto i odgledati koncert sa željene pozicije. MANIC STREET PREACHERS prikazali su mi se također treći puta, a mogu samo reći da se nadam da će mi bar još toliko puta. Počeli su sa, naravno You Love Us, pa ubacili neke nove pjesme (Some Kind Of Nothingness, (It's Not War) Just the End of Love, Postcards from a Young Man), Richieu posvetili Faster, odsvirali zaboravljenu Slash'n'Burn, ali i Motorcycle Emptiness i Suicide is Painless, a završili sa If You Tolerate This. James Dean, Nicky i Sean na stejdžu su potpomognuti sa mladim gitaristom Wayne Murrayem i klavijaturistom/trubačem i bek vokalom Sean Read-om, koji im daju neku čvrstoću ali i ziheraštvo, što nije pretipično za MSP. Prije nastupa White Lies-a otišli smo se okrijepiti i pojesti ponešto iz bogate hranidbene pogode, a tako nas je put doveo do World Stagea gdje su ovogodišnji program završavali kanadski THE COWBOY JUNKIES. Nemalo me iznenadilo kad sam vidio Margo Timmins, u koju je svaki prosječan teenager s polovice osamdesetih trebao biti zaljubljen, u izdanju za 2011. Naravno i ona je nabrala godina, al još je uvijek lijepa, s pokojom kilom viška i kraćom frizurom. Glas je ostao nepromijenjen. Predivan! No, muzika koju su proizvodili bila je za spavanje, pa smo ipak prešli pogledati što za zatvaranje festivala mogu ponuditi mladci pod imenom WHITE LIES. Oni su sa svoja dva albuma postali teen zvijezde za populaciju koja teži malo alternativnijem izričaju, a sve to pod utjecajem Joy Divisiona ili Echo & the bunnymena, da ne kažem da su malo lošije kopije Interpola ili Editora. Enivej, uživo to zvuči moćno i uigrano. Uz dodatne članove, light i ekrane iza sebe, imaju šanse postati nekim faktorom na sceni, a pogotovo ukoliko im se češće dogode pjesme kao što su Is Love, Bad love ili Bigger than Us. Iako smatram da je jači bend trebao zatvoriti festival, kao što su prošle godine MUSE, White Lies nisu bili loš izbor.
No, daleko od toga da je sve bilo gotovo u 23h. Fešta je tek počinjala u manjim šatorima, Party Areni ili Meduza šatoru. Jedan od takvih partyja spremao se u, opet, WAN 2 šatoru. Dolazeći bliže njemu, vidjeli smo gomile ljudi koji u rukama nose strgane grane s drveća, ljude koji trgaju grane s drveća, ljude koji nose šatore, luftmadrace i svakakve druge naprave sa sobom i kreću se prema tom šatoru. Ne bi mi bili mi, da se nismo priključili povorci, no bez rekvizita, jer još uvijek smo s gađenjem gledali one koji trgaju grane i s nadom da u nečijim rukama nećemo vidjeti i naš šator. Ulazak u WAN 2 bio je veličanstven. Unutra gomila ljudi s granama u zraku, viču neke parole. Pitali smo upućene, a oni su nam rekli da Keesu van Hondtu, koji će upravo nastupiti na njegove nastupe donose ljudi svašta. Nešto kao prinošenje žrtava na oltar. Zabavno i zanimljivo. Muzika, koju je on proizvodio s druge strane dovoljno je glupa da bude zabavna i dovoljna za ovakav vid zabave. Nije, baš da smo se predugo tu zadržali, ali da nam je to netko pričao drugo jutro ne bi mu baš vjerovali, da se nismo sami uvjerili.



Tako, je prošao još jedan SZIGET festival. Naš peti, a u stvari devetnaesti. Nadamo se da ćemo dvadeseti rođendan zajedno dostojno obilježiti.

pedja // 18/08/2011

> vidi sve fotke // see all photos