Kao i nedavni koncert THE WEDDING PRESENT, tako je i ovaj koncert škotskih legendi mnogima bio ispunjenje dječačkih snova, tako da prve riječi hvale i čestitke idu organizatorima koji su se potrudili da ovu "četvorku" vidimo uživo u našoj zemlji, pa makar i s 20 godina zakašnjenja. Osim ispunjenja snova nama ispred bine, moglo bi se reći da su i oni na bini ispunili svoje snove, pošto nikad nisu bili kod nas, pa se eto uknjižili još jednu zemlju, još jedan grad, još jedan klub u kojem su svirali. A oni na bini nisu više tinejdžeri. Srećom to se samo vidi, al se ne čuje. Stoga, ukoliko je netko samo slušao izvana ovaj koncert, mogao si ih je zamisliti kao dvadeset godina mlađe.

Iako popunjenost istog prostora nije bila kao kod gorespomenutih, ljudi je bilo taman da ne bude ni previše ni premalo, a došli su oni kojima ovaj bend nešto znači. Ne znam što su momci iz benda očekivali i da li su išta očekivali od ovog koncerta, ali na licima im se vidjelo iznenađenje i nevjerica zbog učestvovanja publike u svim pjesmama, počevši od najstarijih do najnovijih. Najbolja potvrda tome je došla negdje tijekom polovice koncerta na I Need Dirction, kada je publika nadglasala pjevački trojac na stejdžu, a do tada samozatajni i vrlo ozbiljni Gerrard Love i Raymond McGinley pustili su dosta neprimjetni smješak, koji je sakriven, njihovim na njihovim licima ostao do kraja koncerta. Koliko im je to značilo, vidjelo se i na kraju kada su iako, prema službenoj set listi, predvidjeli samo jedan bis sa četiri pjesme, dodali su još jedan sa dvije pjesme i na taj način se odužili publici. Da potegnem jednu paralelu s koncertom na kojem sam nedavno bio, a na kojem je pjevačica zvala publiku na pljeskanje i učestvovanje, što se meni činilo dosta patetičnim i nepotrebnim, ovdje tako nešto nije bilo potrebno.

Pozdravili su nas na hrvatskom i krenuli su sa Start Again, a završili skoro dva sata kasnije s obradom pjesme He'd Be a Diamond, opskurne britanske grupe Bevis Frond. U tih dvadesetčetiri odsvirane pjesme većim su se dijelom skoncentrirali na materijal s novog albuma "Shadows" i s albuma, koje očito najviše cijene, "Grand Prix" i "Songs from Northern Britain". Ostali albumi bili su zastupljeni s jednom, najviše dvije pjesme, a u pregrštu sličnih pjesama, vjerujem da im nije lako sastavljati set liste. Osim He'd Be A Diamond koju vrlo rijetko sviraju na koncertima, imali smo prilike čuti i pjesmu Did I Say, koja je objavljena jedino na kompilaciji "Four Thousand Seven Hundred and Sixty-Six Seconds - A Short Cut to Teenage Fanclub" i također je vrlo rijetko sviraju uživo. U tom sastavljanju set lista, kao i kod snimanja i uvrštavanja pjesama na album, moraju naravno i paziti da zastupljenost svakog od autora bude ujednačena. Jer, kao što znate trojica su autora pjesama u ovom bendu, a svatko od njih i pjeva svoje pjesme. Iako je centrala figura na stejdžu, Norman Blake, koji osim što pjeva i svira gitaru, gestikulira i ostvaruje kontakt s publikom, i ostala dvojica autora nisu ni ove večeri ostali zakinuti. No to su već slatke brige.

Tako nas je Gerrard Love počastio sa "svojim" Star Sign, I Need Direction, Ain't That Enough ili novom Sometimes I Don't Need To Believe In Anything, Raymond McGinley s novom The Past, ali i starim About You, Your Love Is the Place Where I Come From, odnosno najčudnijom Verisimilitude, dok je Norman Blake preuzeo glavne vokale u Start Again, Everything Flows, Baby Lee, I Don't Want Control of You, odnosno predivnoj novoj uspješnici When I Still Have Thee.

Bilo bi nepravedno ne navesti Francis MacDonalda, bubnjara, koji naoko nema neku težu funkciju osim lupati i davati dobar ritam, ali u takvom bendu ni to nije lako. Treba spomenuti i dvojicu bez kojih svaki od koncerata TFC-a ne bi bio ono što jest. Prvi je multiinstrumentalist koji se većim dijelom koncerta skriva iza kojekakvih sintića ili klavijatura, no nije mu strano ni uzeti gitaru u ruke i zapržiti zajedno s momcima u prvom redu. Drugi je u stvari i najjača pojava na koncertu, a to je njihov roadie. Čovjek sa svojih 60 something, mogao bi nekom od njih biti otac, a upravo ta njegova karakteristika dodaje još jednu draž ovom koncertu. Kad nakon svake pjesme donosi Normanu novu gitaru, izmijeni s njim poneku riječ ili gestu kojom pokazuje da je zadnja stvar bila dobro odsvirana ili da koncert ide u dobrom smjeru, osvaja simpatije svakog u dvorani. Koncert na kojem nije bilo lošeg trenutka, na kojem su se susreli melodija i gitaristička buka, i na kojem su uživali svi, ali baš svi u dvorani, zasigurno će po mnogima zaslužiti epitet "koncerta godine", a to mu svakako i pristaje.

pedja // 09/11/2010