Nedavno otvoreni caffe 'U dvorištu' s vremena na vrijeme će biti u funkciji kluba za svirke. Malo teže ga je pronaći kada ga tražite prvi puta, ali uz dovoljno pažnje ne bi vam smio promaknuti manji natpis na pročelju zgrade u ulici Jurja Žerjavića na 'zelenom valu' u čije se dvorište ulazi kroz klasičan starogradski haustor. Klub-kafić se nalazi skroz povučen u dvorištu, otprilike je veličine Spunka, ima manju terasu, a interesantno, u njemu je dozvoljeno pušenje i ima odličnu ventilaciju. Ono što je najbitnije, ima fantastičnu akustiku s kakvom se ne može pohvaliti gotovo niti jedan zagrebački klub, a večerašnji bend MJUZIKL zvučao je upravo onako kao da ga slušate u studiju. Zbog toga se ovaj vrlo mlađahan bend kojeg čine trojica tinejdžera (u prosjeku im je nekih 17-18 godina) pomalo pogubio jer očito možda još nisu imali prilike svirati u ovakvom prostoru gdje jednostavno sve funkcionira kako treba. Valja spomenuti da jedino bubnjeve nije potrebno ozvučiti jer su prostor pozornice, zid i strop izolirani šupljikavim lesonitnim pločama kakvim se amortizira zvuk u profesionalnim studijima, pa se bubnjar morao jačinom šuseva prilagođavati zvuku gitarskih pojačala. Osim toga, znatno su skratili svoj nastup s predviđenih 45 na nekih jedva 25 minuta, pa se u principu i nije mogao steći nekakav konkretniji dojam o tome šta bi Mjuzikl trebao biti. Ranije su se zvali Pras Fish, a od ove večeri su ime promjenili u Mjuzikl. Pretpostavka je da su ovih 5-6 izvedenih pjesama imali i ranije u repertoaru, a osnovna karakteristika im je čvršći rock s izletom u blues i new-wave/punk poput stanovitog križanca Jet, Hives, Majki i ranih The Jam. Frontmen i gitarist Luka je samoživi zabavljač koji voli scenske gardove, poze i skokove koji podsjećaju na kombinaciju Jon Spencera, Gileta iz Električnog orgazma i Eric Blooma iz Blue Oyster Cult, a osim toga veoma je komunikativan, te zbog njegove atraktivnosti bend ima idealne šanse da se pokuša nametnuti kao novi generacijski hype kao što su to svojevremeno bili Gatuzo. Tekstovi pjesama su im na hrvatskom, mahom su zabavni i otkačeni s punoćom post-adolescentnog humora, primjerice: 'obrijao sam glavu, koža guli se, a furam se na Ramonese'. U jednoj pjesmi se razglaba o latinoameričkim TV sapunicama, dok je zadnja na repertoaru "Proleter" bila u klasičnom punk/new-wave maniru iz cirka 77-79 s vrlo jednostavnom lirikom kakvu su redom otprilike imali svi pripadajući domaći bendovi onog vremena poput Prljavog kazališta, Pekinške patke, Parafa, Termita ili Filma. Samozatajni basist sa šeširom na glavi ima fine melodične drajvove, no u ovako kvalitetnom zvučnom izdanju s odličnim razglasom i sjajnom akustikom kluba moglo se uočiti da mu je prijeko potreban kompleksniji tretman. Možda dodati ponegdje distorziju, poneki hrabriji eksperiment ili se orijentirati na stilske figure s kojima bi se bend evidentno mogao izdvojiti iz mase demo izvođača. Imaju elemenata koji upućuju na potencijalnu kreativnost (za moj osobni ukus tekstovi su im preplitki i prebanalni), no ovo vjerojatno nije bila niti polovica onoga što imaju, a i mogu ponuditi. Od ovako mladih bendova daleko najkreativniji lirski i glazbeni doseg na ovim prostorima u zadnjih nekoliko godina pokazali su varaždinski Vlasta Popić i beogradski Repetitor, dok su prema prikazanome Mjuzik otprilike na nivou koprivničkih Suho Grlo Nos.

horvi // 23/06/2011