"When I used to go out, I would know everyone that I saw
Now I go out alone if I go out at all".

Godina je 2004. Moj svojevoljni egzil u Osijek upravo je dobio muzičku potku, a ovi stihovi banda za koji prije nikad nisam čuo obilježili su tu godinu traženja smisla u noćnim izlascima, kao i mnoge kasnije. Da to je stvar takve jačine, koja uvijek priziva u sjećanje doba (ili čak trenutak) kad ste je prvi puta čuli i od tada čekam kad ću ju moći uz The walkmen izvikivati istim žarom i bijesom kao Hamilton Leithauser na snimci. Vjerojatno je tada i krenula višegodišnja šetnja prema susretu u kinu Šiška ovog lipanjskog utorka. Višegodišnja, jer iako se The rat održao kao jedna od najboljih i najznačajnih stvari dvijetisućitih, The walkmen kao da zastaju tražeći svoj put dok ih album "You and me", s još jednim genijalnim singlom, "In the new year", i zadnji album "Lisbon" (čisti grower, bolji sa svakim novim slušanjem) opet ne vraćaju u interes javnosti, dovodeći ih u priliku da kreću na duge turneje i u konačnici se približe Zagrebu. Da, bio sam nabrijan na susret s Šetačima i pribojavao se najgoreg - iznevjerenih iščekivanja i mlakog doživljaja. Kino Šiška i The Walkmen uživo - i o jednom i o drugom do sad sam se naslušao priča, reklo bi se dva mita o savršenosti. Dok , sam o The walkmen uglavnom sudio iz pričanja drugih i snimaka po you tubeu ( izvedba In the New Year i the Rat u serijalu "From juan's basement" je nešto što svakako treba pogledati) ne mogavši naći pravu priliku da ih odgledam, kao svoj osobni propust smatram neodlazak već prije na neko od događanja u Šiški (neprežaljeni Porcupine tree, na primjer) o kojoj sam slušao kao akustički, a i arhitektonski, idealnom koncertnom prostoru.

I onda konačno, The Walkmen su tu. Četvero nas se koncertofila, nakon radnog dana, zaputilo tog utorka u za Ljubljanu. Da nismo išli s "The walkmen razlogom", bio bi to lijep opuštajući izlet, jer Ljubljana pruža dovoljno razloga i za samo skočiti na kavu. Stigavši nešto ranije, vrijeme smo i iskoristili za kratku skitnju i kavicu. No zbog skitnje po šarmantnom gradu, te pola sata traženja parkinga u blizini kina Šiška (stambena četvrt s većinom parkinga za stanare, koji su uz to u večernjim satima svi kod kuće), zajapureni smo stigli u dvoranu i uspjeli uloviti samo zadnjih nekoliko stvari mlađahnog slovenskog indie banda Archibald Archibaldovich koji je imao čast biti predgrupa. Stvari su nas umjereno rasplesale, ali i previše podsjetile na vjerojatne britanske uzore Arctic monkeys i Franz Ferdinand, a koje su imitirali čak i scenskom odjećom (mornarska majca, anyone?). Not cool. Da, bilo je tu i Edgeovih gitara iz I will follow faze, ali nedovoljno zanimljivo, tako da i nije bilo neke velike žalosti za propuštenim. Prije će stići glavno jelo. :) A glavno jelo stiglo je u oblaku scenskog dima. Nakon što nas je pjevač, Hamilton Leithauser samostalno uveo u koncert izronivši iz zadimljenog polumraka te solo odsviravši gitaru i otpjevavši uvodnu stvar, na stejdž su izašli i ostali članovi banda, te s prvom zajedničkom stvari odmah kreće kožoježeća izvedba. Juveniles, otvarajuća stvar sa zadnjeg albuma, otvorila je The walkmen publici. Doslovno otvorila, jer atmosfera se odmah dignula ponesena ritmičnošću izvedbe i tehnički savršenog zvuka. Ispujeni i čist, kao da ga reproduciraju s albuma, bio je to još jedan moment u kojem smo se morali pokloniti arhitektima i ton majstorima dvorane. Nakon audio patnje zvane inmusic prošli tjedan, konačno zvuk u kojem se uživa. Glasan i prožimajuć podigne ti adrenalin i serotonin, a ne izvrši onaj bolni udar na organizam, zbog kojega još dugo proklinješ tonca. No vremna za razmišljanje o akustici nije više bilo. Skakutanje u prvim redovima još nije stalo, a band već kreće s novom ritmičnom dizalicom. I to ni pet ni šest nego In the New Year. "Zar već?", stigao sam samo sa kratkim žaljenjem pomisliti o ispucavanju hitova na početku koncerta, jer već me odnio val oduševljenja. Svi sumnje i strahovi su nestali, jer nakon ovakvog početka ne može biti loše. Ekspresivan Hamiltonov vokal, još dojmljiviji zbog vizualnog dojma koji stvaraju napregnute vratne žile i njegovo grljenje mikrofona, te frenetičan ples (boljeg naziva nema za njegov stil, lakoću i savršenstvo sviranja) Matta Barricka za bubnjem, savršen su zvučni i vizualni kontrapunkt ostalim članovima banda. Prigušene klavijature, nenametljiva bas linija i reski Rickenbacker, koji nije bolje zvučao još od Marrovih čarolija u The Smithsima, proizvode tri uglađena samozatajna gospodina, koji kao da ne pridaju nimalo važnosti značaju koji njihovi instrumenti tvore u zvučnoj slici, te frenetičnosti koju proizvode Hamilton i Matt. Woe is me, pa Angela surf city zatvaraju žarenje atmosfere. Oslobađanje energije uz erupciju oduševljenja, iskaljivanje bijesa izazvanog unutranjim strahovima, na trenutak je gotovo. Laganije stvari sele nas u zadimljene piano barove, a čaša vina u Hamiltonovoj ruci postaje i više od osvježenja za grlo. Savršen dekor za smirivanje atmosfera, a stvari Blue as your blood i While I shovel the snow odvlače nas u vlastite zakutke melankolije. Trenutak da predahnem i odmorim glasnice. Uživanje uz još par, što starih što novih stvari, i onda THE trenutak. Da, svi smo skakali, pjevali i vikali stihove The Rat. Razvaljivali vrata i krvarili po zidu. Nakupljeni welt angst ili samo savršena stvar, štogod bio motiv koji nas je na to nagonio, The walkmen su nam dali priliku da ga proživimo. Urlao sam iz petnih žila kao i svih šestotinjak duša u dvorani. Očajnički izraz na licu jedne djevojke koja je pružajući ruke bezuspješno pokušala zagrliti Hamiltona sjedeći na ramenima svog pratioca, legao je kao The detalj u The stvar. Stvar koja je začeta Mattovim prtljanjem po bubnju, na koje su se nadovezali ostali, odsvirana je s jednakim žarom kojim su je vjerojatno i stvarali. Unatoč samozatajonosti koju pružaju prema van, vjerujem da su i sami tada pomislili: "Dečki, imamo hit". I bili su i te kako u pravu. I gdje bi drugi bandovi stali (nakon što odsviraš savršenstvo, može li dalje?), Walkmen zatvaraju set još jednom frenetičnom izvedbom - The hand and the cook.

Victory kojom je otvoren bis rekla je sve. Bila je ovo pobjeda The walkmen u gostima. Ne to nije uvijek izmičuća pobjeda o kojoj Hamilton pjeva u toj stvari, nego punokrvo razaranje. Najbolji mogući prostor, s najboljim mogućim ozvučenjem i najbolji mogući band. Kombinacija snova. Lagana Canadian girl (a ne laka djevojka iz Kanade:) otpratila nas je u noć i zatvorila nastup na najbolji mogući način. Najbolji komentar dali su mi moji suputnici izjavivši kako je lijepo kad dođeš na koncert banda za koji nisi čuo i onda poželiš čuti sve od njih. Unatoč samo sat vremna svirke, pritužbi na kratkoću trajanja nastupa nije bilo. Intenzivnost izvedbe sve je nadoknadila. Možda je i bilo još vremena za mariačijevsku Stranded, ritmizirani valcer All my great designs, sporovaljajuće orgulje u What's in it for me, no ostavimo to za neki drugi susret. Ukoliko čujete da sviraju u blizini, svakako odšećite, odvezite se, odletite ili otplivajte na koncert The Walkmen. Užitak zajamčen.

Hvala vam dečki što ste došetali u blizinu i vidimo se opet vrlo skoro. Za mene nema višegodišnjeg čekanja do ponovnog susreta. No fucking way :)

Bir

terapija // 30/06/2011