Inspiral Carpets još postoje, mada su danas nešto drugo od onoga što očekujete. Bend je nažalost pomalo zaboravljen u ovom tisućljeću, sa zadnjim albumom izdanim još davne 1994. godine. Na putu za koncert razmišljao sam kako mi se uvijek čini nepravedno kada razne muzičke enciklopedije guraju Inspiral Carpetse u 'treći ešalon' manchesterskih bendova s početka devedesetih, u sjenu razvikanijih perjanica Madchester scene: Stone Roses i Happy Mondays. Za ispričati priču o ovom koncertu potrebno je vratiti se u prošlost i opisati čime su se Inspiral Carpets bavili zadnjih dvadesetak godina. Iako se službeno raspao još 1995. godine, bend je bio povremeno aktivan sve ovo vrijeme sa nekoliko reuniona u zadnjih desetak godina. Prvi je bio nakon 8 godina pauze, 2003. godine, i s te turneje ostao je lijepi DVD Live in Brixon Academy koji me redovito razveseli u zimskim mjesecima. Nakon te 'last tour and final goodbye' serije koncerata i neuspješnih solo pokušaja pojedinih članova benda uslijedila je naravno iduća turneja 2007. godine, priča viđena kod svih Madchester bendova. Kod nas bi se to zvalo 'Parni Valjak'. U čemu je ovaj reunion tour, koji je krenuo u Sheffieldu početkom ožujka, ipak poseban: po novoj "staroj" postavi benda i povratku korijenima. Naime Carpetsi nisu imali strelovit uspon kao neki od bandova Madchester scene. Inspiral Carpets postoje još od 1983. godine kada su Stephen Holt i Gram Lambert osnovali bend na sveučilištu u Oldhamu (dijelu Greater Manchestera). Prve demo radove snimali su u studiju producenta Clinta Boona, koji se ubrzo priključuje bendu i za svojim klavijaturama postaje najprepoznatljivije lice Inspiral Carpetsa. U prvim godinama rada bend nije imao puno toga zajedničko sa zvukom koji ce ih kasnije proslaviti: bili su garage punk bend sa nekoliko snimljenih EP-a, šire poznati po tome što su tada uz The Fall bili omiljeni bend radijskog voditelja John Peela.

Pjevač Stephen Holt napušta band 1988. godine i Clint Boon raspisuje audiciju za novog pjevača. Zanimljiva priča iz tog doba je i pokušaj golobradog Noela Gallaghera na audiciji. Noel nije prošao (izabran je Tom Hingley), ali ostaje krajem osamdesetih uz Carpetse kao groupie na turneji i kasnije gitarski tehničar benda. Sa prepoznatljivim vokalom Tom Hingleya bend 1990. godine snima album Life, njihovo od kritike i publike najbolje prihvaćeno djelo čiji se hitovi, poput This Is How It Feels, i danas često mogu čuti u coverima drugih izvođača. Nakon dužeg rasapa od posljednje reunion turneje bend se oglašava 2011. godine: prvo pjevač Tom Hingley preko twittera objavljuje konačni raspad Inspiral Carpetsa da bi dan nakon toga Clint Boon to demantirao i najavio okupljanje sa originalnim pjevačem Stevenom Holtom i snimanje novog albuma, prvog nakon 17 godina. Ono sto nisam znao prije ovog koncerta u Holmfirthu je da se osim Stephena Holta nakon 24 godine u bend vratio u originalni garage punk zvuk. Ali idemo redom. Jedna od ljepota odlazaka na koncerte širom Europe je i otkrivanje novih omiljenih koncertnih prostora, a Picturedrome Holmfirth je svakako na vrhu liste. Holmfirth je malo lijepo selo u Peak District National Parku (između Sheffielda i Manchestera) s kamenim kućicama i uskim ulicama.

Nekim čudom u mjestu se nalazi Picturedrome, 100 godina staro kazalište pretvoreno u koncertni prostor za oko 1000 ljudi (broj stanovnika sela je jedva malo veći od tog kapaciteta) sa dvije razine balkona i onim funkcionalnim padajućim podijem poput londonske Brixton Academy tako da svi prisutni imaju dobar pogled na stage. Zajedno sa starosnom strukturom publike u rasprodanom Picturedromu to dovodi do kurioziteta da je veća gužva bila u zadnjim redovima dvorane nego ispred stagea. Koncert je krenuo odbrojavanjem unazad 5 minuta na video zidu nakon čega je bend izašao uz prepoznatljivu 'Moo' ikonografiju. Već po uvodnih nekoliko pjesama bilo mi je jasno da će koncert biti nešto potpuno različito od očekivanja: nepoznati vokal i garažni zvuk nisu imali puno zajedničkog s nečim što sam poznavao kao Inspiral Carpets. Dojmovi su bili dvojaki, s jedne strane nastup je bio zanimljiv i moćan, a sa druge strane nisam vidio ono po što sam došao. Uzalud sam taj dan u autu prisjećao se tekstova hitova poput Uniform i Two Worlds Collide, setlista nastupa je bila bazirana većinom na materijalu iz osamdesetih uz tri ili četiri nove stvari sa albuma koji ce izaći u 2012. godini. Onih nekoliko hitova iz devedesetih, poput Saturn 5 ili Dragging Me Down, izvedeni su u punk aranžmanima da se uklope u novi-stari zvuk. Nastupom je dominirala ekstatična bas - bubanj kombinacija Martyn Walsha i Craig Gilla koja je dobro protresla stogodišnju građevinu. Stephen Holt, kojem je to bio jedan od prvih nastupa kao frontmenu Inspiral Carpetsa nakon 24 godine pauze, suvereno je vladao stageom uz onaj tipično "manchesterski" nastup i mlataranje besposlenim rukama. Valjda u nekom statutu Manchestera piše da vokal benda ne smije svirati niti jedan instrument? Po reakcijama ostatka publike i ozarenim licima nakon koncerta rekao bi da je nostalgija moćna stvar i da su svi bili zadovoljni viđenim iako nitko od prisutnih u usputnim komentarima na šanku nije iskazao veći entuzijazam prema nadolazećem albumu. Nekako mi se čini da će album proći nezapaženo, Inspiral Carpets vjerojatno ipak pripadaju prošlosti?

Koliko ozbiljno bend shvaća svoj povratak korijenima vidim sada i na njihovoj stranici koju sam otvorio da pogledam raspored turneje. U desnom gornjem kutu stranice, tamo gdje Tech firme uz logotip ubace i onaj blesavi marketing slogan, sada stoji "Insprial Carpets - garage band"! Htio sam se na stranici uvjeriti i da je ovaj "seoski" koncert ipak izuzetak, ostatak turneje su standarne UK glavne koncertne postaje i veći kubovi, neki od njih davno rasprodani i sa dodanim dodatnim datumima u istom prostoru. Zanimljivost je i da su Carpetsi odgodili nekoliko narednih datuma turneje nakon Holmfirtha zbog rođenja kćeri Clinta Boona. Mala Luna rođena je na dan Holmfirth koncerta i rapoloženi otac spomenuo ju je nekoliko puta tijekom koncerta. Dobrom raspoloženju pridonijela je i dramatična pobjeda Oldham Athletica nad Sheffield Unitedem u zadnjoj minuti nakon što su gubili 2:0, također više puta spomenuta na stageu tako da sam morao nakon koncerta ići potražiti spomenuti događaj na YouTubeu. Pa ako vas interesira čista nogometna euforija upišite u YouTube 'Sheffield United 2-3 Oldham Athletic'. Krasna subotnja večer završila je proslavom St. Patrick's Daya u seoskom pubu na brdu iznad Holmfirtha i buđenjem idućeg jutra u priručnoj spavaonici iznad puba uz mukanje stada krava pod prozorom i miris pržene šunke i jaja iz kuhinje u pubu. Može li se očekivati više od subotnjeg izlaska na koncert?

krešo // 21/03/2012