Nekoć side projekt Willa Sheffa i Jonathana Meiburga, članova Okkervil River, odlaskom Sheffa, koji se odlučio skroz posvetiti matičnom bendu, Shearwater su s vremenom evoluirali u folk rock band barokne raskoši čiju okosnicu čini ekspresivan operetski Meiburgov bariton. Iako s zavidnom brojkom od sedam albuma iza sebe, uvijek su ostali po strani veće popularnosti, možda i zbog svojeg grandiozno-artističkog, melankoličnog i pomalo mračnog zvuka, posebno izraženog na tzv. "otočkoj trilogiji" - tri albuma koja su i zvučno i tematski činila koncept inspiriran ornitologijom, životom ptica i romantično-lutalačkim prirodom života. Izdavši ove godine osmi album, "Animal Joy", Shearwater su se odmaknuli od melankoličnog zvuka prethodna tri konceptualna albuma, i učinili ga vedrijim i rockerskijim, poput ode iskonskim nagonima i radosti "rock" življenja. Unatoč personalnim i stilskim modifikacijama, glavna figura i okosnica banda još uvijek je Johnatan Meiburg, a u svrhu zaokreta u zvuku, za ovu je turneju okupio kolege muzičare iz Austina u punokrvni "rock outfit" s dvije gitare, bas gitarom, klavijaturama i bubnjem. Izostali su harfa i mnoštvo perkusija, a s njima i Kimberly Burke i Thor Harris, inače stalni članovi banda u njegovim prijašnjim inkranacijama. Novi album, prijemčiviji širem krugu publike, donio je i širu turneju kojom ga promoviraju, a koja je obuhvatila i mnoga mjesta na kojima do sada još nisu bili. Prilika da ih pogledamo pružila se ovog četvrtka u Ljubljani, gdje su nastupali u Menzi pri koritu, klubu u sklopu skvota u Metelkovoj. Maleni klub bio je potpuno ispunjen, a publiku je činilo, uz slovenske hipstere, mnoštvo stranaca, čime se pokazala internacionalnost i multikulturalnost europske Ljubljane. Prije Shearwater nastupila je Julie Doiron, kanadska glazbenica s dvadesetgodišnjim iskustvom, kojeg je stjecala s psihodeličnim bendom Eric's Trip, iz prve polovice devedesetih, te kasnijim solo radom. Djetinja dragost i šarm bili su glavna odlika njenog kratkog i zbunjenog nastupa. Poput kakvog siročeta, Julie je na pozornicu izašla s gitarom i odjevena u neuglednu izgužvanu haljinicu, tajice i starke, te je izgledala kao da se netom probudila, a takav joj je bio i nastup. Štoviše, cijelo vrijeme se ispričavala, kao da nikad prije nije nastupala i ne zna što joj je činiti. Zbunjeno, uspavano i pomalo neurotično, izvela je nekoliko kantautorskih pjesama, da bi joj se kasnije pridružili članovi Shearwatera, te nas zajedno prodrmali i izveli nekoliko alter rock stvari s naglašenim prizvukom devedesetih. Ovo je bilo dodatno začinjeno obradom "Shady Lane" Pavementa, za koje nam je Julie djetinjom razdraganošću priznala kako su joj jedan od najvećih uzora. Nakon kraće pauze, na pozornicu izlazi Jonathan Meiburg i započinje klavirski uvod u "Snow Leopard", dok se ostali članovi banda smještaju za svoje instrumente. Njegov strastveni bariton s prizvukom starine i teatralnosti, izaziva udivljenje i plijeni pažnju. Naglašena dramatičnost ovog uvoda i cijele pjesme uvodi nas u svijet Shearwatera: svijet zimske bajke i osjećaja izolacije, dodatno dočaran instrumentalnim zazivanjem kaosa. Iako ovakav uvod daje uvid u prijašnju inkarnaciju benda, Jonathan uzima gitaru, zamjenjuje mjesto s klavijaturistom, te zauzevši središnju poziciju na pozornici koncert ubacuje u višu brzinu. Veseli šekspirijanski ugođaj na "Animal life" započinje niz u kojem je bend izveo gotovo cijeli novi album. Unatoč konciznijem i manje eteričnom nastupu od onog kojeg sam priželjkivao, Meiburgov vokal je netaknut i zadržava prepoznatljivu sveprožimajuću i proganjajuću kvalitetu, dok se izdiže iznad vrhunske usviranosti ostalih članova benda. Upinjući se na prste, svojim glasom autoritativno kida tišinu u komadiće, prodirući do svakog zakutka kluba. Ova rokerska inkarnacija Shearwater za novog slušatelja definitivno ne djeluje kao bend sklon konceptualnim albumima i "trilogijama" o ornitologiji; prosječno trajanje pjesama od 3 minute, pankerski ekonomično sažima emotivni raspon svake stvari od uvoda do koncentrirane eksplozije. Savršen zvuk u Menzi, vjerno prenosi skladbe u obliku u kakvom ih pamtimo s albuma: "You as you were" prenosi neobuzdani osjećaj sreće i otvorene ceste, a "Insolence" završava psihodeličnim solažama uz dramatične breakove ispunjene samo Meiburgovim povicima. Igra svjetala u svrhu je dočaravanja atmosfere, pa je u uvodnom dijelu "Insolence" reflektor usmjeren na bubnjara dok proizvodi prijeteće udarce, a kasnija eksplozija melodije i Jonathanovog vokala praćena je i eksplozijom svjetla. Novo-romantičarski zvuk klavira u "Open your houses" nas nosi u osamdesete i zaziva sličnost s Talk Talk (koji svojom kasnijom eksperimentalnom post rockerskom fazom djeluju kao velik utjecaj na zvuk Shearwatera). "Pushing the river" ponudila je progresivnu strukturu nalik kroćenju divlje životinje, s teškim ritmom bubnjeva i bučnim mikrofoničnim jam-om u završnom dijelu - koji je lako mogao završiti potpunim raspadom - ali je ostao vrlo skoncetriran i kontroliran. Ovo je jedna od dvije stvari koje su uživo nadrasle svoju studijsku verziju i prometnule se u skriveni biser. Druga nam je donijela jedan od emotivno najnadahnutijih trenutaka večeri - završna "Star of age", koja se svojom ekspanzivnom dramatičnošću nametnula kao pjesma o svim rastancima i dugom sjećanju, te tako savršeno privela kraju prvi dio koncerta. Žmarci koje je izazvala učinili su da se unatoč sjetnosti osjetimo kao u domu daleko od doma. Između čak deset stvari s zadnjeg albuma smjestile su se i dvije starije, u novim inačicama. "Rooks", vjerojatno najveći hit iz prethodne faze karijere koji je izazvao i najviše odobravanja u publici, u kojem je ženske vokale zamijenila solaža na gitari, te "Leviathan, bound", koju su malčice pojeli mikorfonija i slide u ovom bučnijem izdanju. Produženi bis započeo je Meiburg solo izvedbom "Hail, Mary" s albuma "Palo Santo", pri čemu smo opet uživali u izražajnosti njegovog vokala. Povratak ostatka banda donosi energični niz: "Landscape at speed", "White waves", te na kraju obradu "These days" R.E.M.-a. Cijela večer tako završava odavanjem počasti veličinama indie rocka osamdesetih i devedesetih, a koji su snažno utjecali na indie scenu kakvu poznajemo danas.

S obzirom da sam fan banda u njegovoj dosadašnjoj mračnijoj, folk i eksperimentalnijoj inkarnaciji, pomalo s žaljenjem sam prihvatio što istu neću i čuti, no u 90 minuta koje su ovakvi Shearwater isporučili nije bilo mjesta žaljenju - samo zadovoljstvo i sreća zbog viđenog/odslušanog/proživljenog.

bir // 14/04/2012

> vidi sve fotke // see all photos