Hvale vrijedan potez organizatora, udruge za borbu protiv širenja AIDS-a potpuno je urodio plodovima uspjeha. Ulaznicu od svega 30 kn za 8 izvođača gotovo je bilo nemoguće dobiti jer su gotovo sve karte "planule" u svega skoro nekoliko sati, pa se te večeri ispred Tvornice moglo vidjeti veliko mnoštvo posjetitelja koji su tražili kartu viška i bili je spremni platiti i po nekoliko stotina kuna.
Koncert točno po predviđenom protokolu, samo nekoliko minuta nakon 20 h otvaraju hard-rockeri Cota G4 pred još nepopunjenim auditorijem jer je publika još uvijek ulazila u dvoranu. Band je sastavljen od klasične rock postave (bas, bubanj, gitara, vokal i klavijature), a dolaze iz sjeverozapadne Hrvatske (Podravina, zapadna Slavonija, Bilogora), te im je ovo jedan od većih i značajnijih nastupa u njihovoj karijeri. Dugokosi pjevač ima zadivljujući raspon glasa, no tekstovi su vrlo otrcani (npr. "...otvoren ti je šlic, vide ti se gaće... rolaj stari, rolaj..." i sl.) i pokušavaju prizivati duh teškometalnog svjetonazora u kojem je osnovna potka relacija muškarac-žena, provodi i r'n'r život. Osim toga, njegov scenski nastup svodi se na zaista otrcano sviranje zamišljene gitare što izgleda prilično stupidno povezano sa stalnim bacanjem po podu pozornice. Ha, dobro... njemu se to sviđa i misli da je cool. Njihov nastup (kao i gotovo svih narednih izvođača) trajao je tridesetak minuta, a okončali su ga klasikom Led Zeppelina "Rock And Roll". Jedino mi nije jasno gdje je iz njihove postave nestao sjajan bubnjar Nino Švedek...

Nakon kraće pauze od nekih desetak minuta, izlazi meni nepoznati sastav Hakoona Matata koji barata sa proširenom rock postavom u koju je uključen saksofonist i dva prateća ženska vokala. Pjevač-gitarist je vrlo simpatičan momak sa šapkom na glavi koji ima vrlo zanimljive tekstove i interesantan način interpretacije, dok je glazbeni dio Hakoona Matate pristupačni mainstream rock kojeg bi opisao kao mekša varijanta Hladnog piva, Gustafa, Azre, Haustora, te utjecaja nekih postmodernističkih strujanja (npr. indie-rock). Njihov vrlo simpatičan nastup može u skoro vrijeme rezultirati i ponekim komercijalnim pogotkom, poput kompozicije "Red". Vrlo dobro.

Tada na scenu izlaze i voditelji koji svečano otvaraju ceremoniju pozdravljajući sve prisutne uz riječi: "Bolje se jebite 15 minuta s kondomom, nego li cijeli život s HIV-om!". U dvorani tada nastaje velika gužva, sve je puno Durexovih bijelih balona, a dvojica transparentnih momaka se cijelo vrijeme muvaju ispred pozornice obučeni kao spermatozoidi sa visokim bijelim tuljcima (metrenim šiljcima) na glavi. Bilo je smiješno gledati ih kada su izlazili iz dvorane preko niskog ulaza budući da je u velikoj gužvi bilo vrlo teško sagnuti glavu i taj tuljac provući ispod plafona ulaznih vrata.
Sljedeći na scenu izlaze Ramirez koji su ove godine napravili strahovito veliki korak i ostvarili niz značajnih hitova. Na početku svog nastupa odsvirali su tri nove i odlično nabrušene rock kompozicije između kojih su uvrstili i skladbu "Barcelona" s albuma prvijenca. Ramirezi su se ovom prilikom pokazali kao veliki sastav koji krupnim koracima rapidno napreduje kako u kvaliteti, tako i u popularnosti jer je gotovo cijela dvorana skandirala i pjevala njihove hitove "Sve je o.k." i "Iste cipele". Aljoša, Ozren i ekipa su vrlo agilni na sceni i s pravom nose epitet najvećeg novog imena hrvatskog rocka.

Potom ponovno izlaze voditelji (svaki puta neke druge face) stalno podsječajući na opasnost AIDS-a i preventivnu zaštitu pomoću kondoma. Ovaj puta kao najavljivač izašao je Mile Kekin, pjevač Hladnog piva, a veliko iznenađenje je bila pojava Oliver Mlakara koji je rekao: "...sigurno se pitate što ovaj lik poput mene radi ovdje na ovakvom koncertu." Uz određenu dozu neformalne i blagoglagoljive Oliverove naracije fino je sklopio nekoliko značajnih rečenica uz kondome, seks i pošast koja je zadesila ogromnu količinu milijuna ljudske populacije u svijetu. A Mile je samo potom najavio: "...a sada evo i jednog benda kojeg spominje i Mate Bulić - gori vatra, gori borovina!"

U dvorani nastaje još veća gužva, gotovo je nemoguće provući se do točionika za pivo, šanka, toaleta ili bar na moment izaći u predvorje i udahnuti malo "friškijeg" zraka. Sve je krcato, gazi se po nogama, tanca, skače, pleše, a Durexovi baloni se vijore po zraku i nestaju na plafonu dvorane zaustavljujući se na poprečnim gredama, light-spotovima ili na samoj konstrukciji. Vatra je svoj polusatni repertoar izbacila poput ključale mase u užarenu gomilu ulijevajući time još više vreline u ionako proključalu atmosferu. Kompozicije su im aranžmanski sjajno dotjerane s mnogobrojnim rock-breakovima, pauzama u kojima se poziva publika na gromoglasno skandiranje i glasne ovacije, a veliki poklon za prisutnu publiku bilo je gostovanje Mile Kekina u kompoziciji "Sad znam što je ljubav" što je izazvalo gotovo najveću ekstazu dotadašnjeg dijela ove fešte. Vatra je još jedan zaista veliki hrvatski rock bend koji je ovom prilikom dokazao sve superlative i još jednom su uvjerili svakog sumnjičavca da nisu nikakva kopija EKV, ili nedaj Bože, Letećeg odreda. Njihov sjajan nastup jedino je narušio "tanki" i gotovo nečujan zvuk klavijatura koji se skoro nije ni primjetio bez obzira što je klavijaturistica svim silama pokušavala "istisnuti" bilo kakav glasniji sound sa svojeg sintesajzera. Kasnije sam razgovarao s momkom koji svira bas gitaru, te mi je rekao da premda je ovo humanitarni koncert za organizaciju koja se bavi borbom protiv AIDS-a, svi izvođači su dobili svoju punu cijenu koju su osigurali sponzori, a da prihod od ulaznica i prodaje pića, te raznih rekvizita (majice, brošure i sl.), te dobrovoljni prilozi ulaze u dio zarade koja ide u humanitarne svrhe.
Zatim na scenu izlaze ponovno aktivan, čini mi se šesteročlani sastav Svadbas koji ima dva ženska vokala, te standardnu rock postavu. Prije desetak godina Svadbas su isplivali u srednji dom hrvatskog rocka sa sastavima Gipss i Minus Cway, te su tom prilikom izvodili pjesme ispjevane na engleskom jeziku (sjećam se njihovog vrlo dobrog hita "Everybody's happy"), a budući da nisam pratio njihov razvoj, iznenadio sam se ovom prilikom njihovim tekstovima na hrvatskom jeziku. Sve je to fino, veselo, pomalo sjetno i zaneseno, no spram Vatre i Ramireza, naboj Svadbasa je daleko blaži i mekši, te je na granicama pop benda koji ima rockerske korijene. Najznačajniju ulogu u sastavu ima sjajan klavijaturist koji vrlo vješto kroji različite sintagme kompozicijskih lajt-motiva. Ovom prilikom Svadbas mi se učinio kao zanimljiv indie-pop/rock sastav čiji opus ima debele korijene u novovjekom modernom glazbenom izrazu (Coldplay, The Notwist), ali i velike sličnosti sa nekolicinom posljednjih radova Mark E.Smitha i njegovih The Fall. Osim hita (e, sad kako se točno zove...), mislim da je "Vodi me na ples i svijet je opet mlad" (oprostite mi, ali tu kompoziciju sam samo jednom čuo negdje na radiju), publika je dočekala s neskrivenim zadovoljstvom, dok je ostatak njihovog repertoara prošao u njihanju i povremenoj ovaciji publike. Posljednja kompozicija koju su odsvirali je bila nešto najoriginalnije - snažan plesni dance-rock obilato pojačan neobičnim elektronskim zvukovima sintesajzera kojeg je sjajan klavijaturist završio elektronskim scratchom. Fascinantno.

I sad, kada su Svadbas malčice ugasili uzavrelu atmosferu prekrcane Tvornice, počinje apsolutno najveće komešanje i nemoguća gužva jer su na binu izašli Elemental. Baloni pucaju, pive se toče i loče, a povici, ovacije i opći metež je nalik na ludnicu. Odmah isprve izvode "Romantiku" s apsolutno rockerskim (RATM) početkom koju pretvaraju u dobro znane ritmove, te nastavljaju nizati sve svoje hitove uglavnom sa posljednja dva albuma. Remi je nevjerojatna na sceni, odlična zabavljačica i fenomenalno se kreće, skače, pjeva, repa, vrišti... Ekipa glazbenika (gitara, klavijature, bas, bubanj, te dva vokala - muški i ženski) je vrhunski uvježbana i potkovana, ređaju se različite glazbene sličice izmješane od neprikosnovenih hip-hop utjecaja (od Beastie Boys, Public Enemy, Jungle Brothers, Mos Def, Jurassic 5... do različitih oblika gangsta-rapa, trip-hopa i g-funka), a nije na odmet spomenuti da ritam ekipa (a i gitarist) vole koraknuti i u agresivniji zvuk vrlo blizak Asian Dub Foundation, što će vjerojatno doprinjeti izrazito nadahnutim glazbenim kreacijama na idućim ostvarenjima Elementala. Posljednju kompoziciju izvode, čini mi se, "Tako lijepa" sa urnebesnom punk-h/c rokačinom punom rock-noisea! Publika je iznenađena, a reakcije i ovacije postaju općim urnebesom. Briljantno, zabavno, duhovito, inteligentno, moćno...

Negdje oko pola 1 h iza ponoći izlazi Massimo, čijeg sam se nastupa poprilično pribojavao smatrajući da je njegovo sjajno vrijeme odavno prohujalo nakon razlaza Dorian Gray daleke 1986. kada je Massimo napustio rock i počeo solo karijeru kao šansonjer prepuštajući se blagom oportunizmu zabavnih evergreena. Prvu kompoziciju koju izvodi ("Sjaj u tami") publika dočekuje s velikim zadovoljstvom, a gužva koja je potom nastala bio je totalni fokus vreline Tvornice. Apsolutno se više nije moglo prolaziti ili probiti bilo gdje, jedino što je preostalo bilo je da publika ostane na svojim mjestima i čeka neki povoljniji trenutak za izlazak na dijelić svježeg kisika. I onda, negdje na sredini svojeg repertoara, njegov prateći bend preuzima potpunu glazbenu kontrolu. Uzima se akustični kontrabas i akustična gitara i počinje nešto što je odjeknulo kao veliko i najveće glazbeno dosegnuće cijelog koncerta. Počinju pravi pravcati trip-hop taktovi vrlo bliski Portishead i Massive Attack, a Massimo odjeven u široku bijelu košulju s ogromnim kragnama i još širim rukavima, te sivim hlačama s crnom ogromnom prugom na desnoj nogavici (naravno, nosio je i svoje nezaobilazne narančaste naočale), ovaj hipnotički kabare pretvara u sjajnu, sjajnu, sjajnu interpretaciju kompozicije "Loše vino" Bijelog dugmeta, te nakon toga izvodi i obradu Indexa "Bacila je sve niz rijeku". Ova dva milenijska evergreena premda su već dozlogrdila nakon tolikih godina brojnih emitiranja, Massimo je pretvorio u nevjerojatnu izvedbu u kojoj mu svaki djelić tijela proživljava svaku sekundu iskrenosti, patnje i velikog duhovnog osjećaja. On je briljantan, sjajan vokal i veliki umjetnik koji izuzetno izvodi svoj repertoar, te je ovom prilikom potpuno opovrgao moje sumnje i neke blesave bojazni da mu ovdje nije mjesto. I ne samo to - bio je najboljim izvođačem u sklopu cijele fešte zasjenivši sve sudionike premda je njegov glazbeni izraz temeljen na potpuno drugačijim korijenima i posve drugačijem svjetonazoru. Sjajno je osmislio svoj repertoar u kojem je isprepleo sve svoje značajne glazbene faze (od rocka, novog romantizma, art-rocka, preko zabavnih šansona, jazz-popa, sve do spomenutih fuzija trip-hopa). On je jednostavno umjetnik koji će podsjetiti na sjajne interprete i velike umjetnike poput Stinga, Davida Sylviana, Arsena Dedića, Van Morrissona, Steely Dan, David Bowiea, Roxy Music ili Bryan Ferrya, ali evidentno je da je ipak pri tome svoj na svome u svojoj osebujnoj karizmatičnoj umjetnosti. Njegov prateći sastav je savršen sklop sjajnih glazbenika, a posebno me dojmio nevjerojatno spretan i tehnički potkovani bubnjar koji je izvodio vrlo teško opisive taktove koje je jedino moguće objasniti kao umjetnički oblikovani smisao za ritam i glazbu. U repertoar je uvršteno i još nekoliko briljantnih obrada - "Gracija" (Azra), te stari remake "Zamisli život u ritmu muzike za ples" (Jura Stublić i Film) koji je već poprilično umornim posjetiteljima dodao još jednu injekciju dopinga. Nastup završava sa velikim šlagerom "Samo jedan dan" s kojim je daleke 1987. konkurirao u jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurosonga. Nakon njegovog nastupa u publici je nakon aplauza i ovacija gotovo nastala kazališna atmosfera jer ne samo da je auditorij bio već prilično umoran, već se navelike raspravljalo i komentiralo o njegovom fenomenalnom performanceu koji umiruje bijes i uljuljava ga u neskrivenu romantiku s dozom ledene patetike i artificijelne, poprilično izolirane pop-umjetnosti u okvirima hrvatske šlageraške estrade.

Da bi se izbjegao pretjerano sjetan, te pomalo tugaljiv naboj koji je zavladao Tvornicom, na stage kao najavljivačica izlazi Remi iz Elementala s riječima: "Budući da sam ja jedina trijezna u backstageu, što mi i ne ide na čast u ovoj prilici, mene su zadužili da vam najavim ono što ste čekali cijelu večer - Urban & 4!". Mogu zamisliti onda šta se dešavalo za vrijeme cijele fešte iza pozornice gdje se točilo besplatno pivo...

Da, i onda izlazi Urban sa velikom crnom maskom na licu i počinje lagano, lagano..., te pretvara uspavanu atmosferu u ponovno vreli kotao sa "Mjesto za mene" skinuvši masku uz konstantno uvlačenje duhanskog nikotina. Ponovno je delirij, skače se i skandira... No, Urban očito ima neke samo njemu jasne koncepcijske koncertne strategije. Umjesto da nastavi nizati svoje plesne i bučne hitove, on veliki dio nastupa temelji na laganim i snenim brojevima sa posljednjeg albuma "Retro", povremeno izvodivši i poneki song sa "Žena dijete" ("Odlučio sam da te volim" i "Ruke"). Njegov band je OK, no ipak je ostao u sjeni prethodne svirke Massimovog pratećeg sastava. Sve je to fino, precizno i koncizno, no ipak za jednu ligu ispod... U repertoaru nije bilo skladbi koje je publika očekivala - izostao je "Black tattoo", "Robot", "Nebo"..., naravno iz vremena Laufera nije bilo ničega, a "Malu trubu" je tek izveo na jedini bis na cijeloj fešti koju je završio sa prelaganim "Astronautom". I fajrunt. 2,30 h poslije pola noći već poprilično ispražnjena Tvornica nije niti tražila još poneki bis Urbana. Svi su bili previše umorni, a i ne naročito oduševljeni Urbanovim repertoarom, tako da je sve skončalo paljenjem svjetla i puštanjem glazbe s razglasa.

Sve skupa, ovaj koncertni maraton trajao je točno 6 i pol sati kojeg je vrijedilo pogledati. Bilo je zabavno, duhovito, s puno pozitivne energije, dobrih rock-pop vibracija i fenomenalnim nastupom, prije svega Massima. A potom i odličnim izvedbama Elemental, Vatre i Ramirez. Te, naravno, sam smisao cijelog ovog humanitarnog projekta dao je jasno do znanja što je pravi seksualni partner, besplatno testiranje na virus HIV-a i opasnosti od kuge 21. stoljeća. Pun pogodak!

horvi // 05/12/2005