Tko nije u četvrtak bio u Močvari na Old Time Relijun (iliti Religion) ima jedinicu u zalaganje. Totalna sramota da na tako dobar bend dođe samo 30-ak ljudi za koje na kraju ispadne da se skoro svi znaju. Pravi privatni party.

Koncert je počeo oko 22.40h. Uzrok tome je vjerojatno bila nada da će se skupiti još ljudi, ali naravno da nije. Vrijeme je bilo krajnje ogavno, bio je četvrtak i ljudima se očito baš i nije dalo ići skoz do Močvare. Pa sami su si krivi što su propustili ovako dobar koncert.

Većina ljudi je naravno stajala za šankom kad su Old Time Relijun napokon izašli na stejdž, rekli nam tko su, od kuda dolaze (Olympia, USA) i počeli svirati. Publike je bilo toliko puno da smo svi komotno stali u prvi red, ali pljeskanje i urlikanje nakon svake pjesme je bilo na zavidnoj razini. Ne bi čovjek rekao da nas ima u mikro količinama.

Arrington de Dionyso je, dok nije pio čaj (da, čaj), frljio po onoj svojoj gitari ko sumanut, skakao naokolo, imamo totalno izbezumljene face i ispuštao začude krikove, a na trenutke je izgledao kao da je u nekoj predstavi dok je na pola pjevao na pola recitirao stihove gestikulirajući zabuljen negdje u daljinu. Bubnjarka (Kim, čini mi se) je pobrala simpatije još kad je prije koncerta tražila na šanku da joj u njezinu vodu s limunom (negdje mi promakla vrećica čaja ako je uopće i postojala) uliju viski da si malo ispere grlo. A za bubnjevima je bila prilično mahnita i u par navrata me stvarno uhvatio strah da će se ozlijediti onim palicama. Ali meni je definitvno najbolji bio kontrabasist, Aaron Hartman ako se ne varam, koji je u takvom transu njihao svoj kontrabas da je izgledao kao da će ga svaki čas povaliti. Hipnotizirao me skroz. A svira fenomenalno! Old Time Relijun su svirali nove stvari, ali i dosta starog materijala, od kojih je ''Cold Water'' bacala u totalni trans. Možda su je stvarno trebali odsvirati malo kasnije umjesto skoro na samom početku koncerta jer to ludilo od skoro 9 minuta malo ubije dojam svega ostalog.

Kad se Arrington primio saksofona, Aaron je sa svojim kontrabasom zalegao na pod i ležećki odsvirao svoj dio, uz malu pomoć prazne boce vode. Malo dalje je stajao tetrapak juicea. Mislim da nikad u životu nisam vidjela takav izbor pića na pozornici za vrijeme koncerta. Mislim ono, čaj!?

Negdje pred kraj koncerta Arrington nam je opet rekao tko su oni, uz dodatak da mi to možda već i znamo, i najavio još samo jednu pjesmu, koja je postala dvije na zahtjev iz publike. Kako su svi zahtijevali još, na pozornicu se vratio samo Arrington, od nekud izvukao trombulje (rekli mi da se to tak zove) i odsvirao nešto poprilično hipnotičko, iako se neki iz publike baš i ne bi složili sa mnom. A kada nam ni to nije bilo dovoljno, odpjevao je solo, bez pratnje instrumenata, staru američku narodnu pjesmu, i to je zvučalo bogme fascinantno. Čovjek stvarno ima raspon. Navodno je majstor u tuvanskom grlenom pjevanju što bi svašta objasnilo. A i diplomirao je etnomuzikologiju što bi objasnilo mnoge druge stvari koje će vam postati jasne kad malo poslušate Old Time Relijun. Nakon što je pjesma završila, a tu pjesmu navodno baš i ne pjeva često i na ovoj turneji joj je ovo bilo jedino izvođenje jer smo mi bili predivna i vrlo posebna publika, Arrington je naprosto sišao s pozornice i onak bez majice zasjeo za štand s cd-ima i majicama gdje je utržio poprilično kad se uzme u obzir broj posjetitelja. Posebno su zabavne bile oblekice za bebe sa slikom covera novog albuma ''2012''. I to se prodalo. Na službenom sajtu benda je za ovaj koncert pisalo da se održava u Zagrabu, Mađarska, da bi Arrington cijelo vrijeme koncerta govorio ''Fala!'' i za kraj nas počastio jednim ''Spasiba!''. Zemljopis muzičarima stvarno nije jača strana.

ana // 06/12/2005

PS: U nedostatku digitalca morala sam posegnuti za mobitelom pa se ispričavam zbog ovako čarobne kvalitete slika.