"If you haven't seen us before, well… here we are." Ovim je skromnim riječima u jednom od (mnogih) obraćanja publici Kurt Wagner predstavio svoj "najmoćniji najtiši bend" Lambchop. U svoj četvrti posjet Zagrebu, treći u dvorani kina Studentski Centar, Lambchop su stigli kao stari znanci koji stižu na dobro poznati teren. A tako smo se osjećali i većina nas koji smo ih, sjedinjeni prijašnjim doživljajem, opet došli pozdraviti i poslušati. Kino SC možda jest stara i neugledna socrealistička dvorana koja vapi za obnovom, no trenutno ne znam nijedan drugi prostor u Zagrebu u kojem bih radije sjedio, gledao i slušao Lambchop. Pogotovo ovako utonuta u mrak, smanjena za trećinu crnim baršunastim zastorom, dvorana je poprimila potpuno novu dimenziju. Lambchop dimenziju ispunjenu muzikalnom tišinom i ljepotom.

A dok sjedim u mraku kino dvorane, tišina je opipljiva. Tišina koju gotovo na neprimjetan način puni glazba šestorice čudotvoraca na stejdžu, koji danas čine Lambchop. U publici je sigurno bilo onih koji Lambchop stvarno i gledaju prvi puta, no vrlo brzo su shvatili pravila igre (ili bolje reći ponašanja). Zapanjujući je gotovo pobožan mir kojim se sluša i prati nastup Lambchop. Sa zebnjom sam se pribojavao za zdravlje onog tko bi se usudio ispustiti bilo kakav zvuk, jer se činilo da bi isti, poput kakvog heretika, bio grubo ušutkan od strane svih ostalih. Zapravo sam i sam kao u nekom grču, čudeći se tim svojim osjećajima, promatrao i iščekivao da skočim na tog omraženog remetitelja tišine. Srećom takav se nije našao i s zavidnom smo predanošću uživali u glazbenoj magiji na stejdžu. Natjeravši nas da čujemo nečujno, glazbena magija utisnula nas je u tople fotelje, ušuškala u zagrljaj voljene osobe, odvela u vlastite filmove ili uronila u nasmireniji san. Već tijekom izvođenja druge stvari, instrumentala Betty's overture, osjećao sam se kao u nekom filmu. Melodiju nalik nekom soundtracku starih filmova iz tridesetih dodatno je pojačavalo i osvjetljenje koje je poput green screen tehnike prekrilo kino platno iza benda da ga ispunimo pozadinom koja nam najviše odgovara. Glazba koju Lambchop izvodi nadilazi bilo kakvu kategorizaciju i mogu se samo s čuđenjem pitati od kud se javljaju pojmovi kao "alt country/soul/jazz" kad govorimo o njima. Da, nekad je to bio bio bend s falsetiranim uzvicima i soul pokretljivošću, no vrijeme "tog jebenog sunčanog dana" je prošlo i danas su Lambchop svoj glazbeni zaštitni znak - ovakvi tihi, nenametljivi, a istodobno neumoljivo emotivni u prodiranju do najudaljenijih zakutaka naših osjetila. Iskonski američki i autentično svoji. "A quiet interrupted by sound", kako u jednoj od izvedenih stvari pjeva Kurt Wagner.

Na stejdžu su poredani u polukrugu, s Kurtom Wagnerom i Tonyem Crowom na desnoj strani, kao kontrapunkt mlađim članovima benda na lijevoj. Kurt Wagner je, sa svojom neizbježnom šiltericom, gotovo mitski lik i gledati ga kako izvodi pjesme ekspresivno se premještajući u svom stolcu nalik je sudjelovanju u mimičarskom performansu u kojem nam izvođač izbacuje svoju podsvijest. Odpjevani stih ili izgovoreni šapat, niste sigurni ali zvuči kao prožimajuća mješavina obojeg. Njegov "Don't know what the fuck they talk about" je tako nježan i stvarno zvuči kao otpuhivanje poljubaca u mrak dvorane, a koje zapravo slijedi u sljedećem stihu. I gledajući pojedinačno ostale članove benda čini mi se da promatram minuciozne ideje u nastanku, koje se u filigranskom vezu stapaju u milujuću melodiju. Ideje koje na granici percepcije stvaraju toplu i smirujuću atmosferu dnevne sobe u smiraj dana. Nježni bas, topli saksofon i usporeni klavir, svi su u zvučnom milovanju. Bubnjar s potpunom koncentriranošću izgleda kao da se jedva miče dok njegove metlice proizvode meteronomski precizne udarce. Ili je to ipak metronomski precizna tišina. Koju je, vjerujem, nemoguće proizvesti bez susprezanja, jer sam se i sam sam se oznojio promatrajući ga. No lakoća s kojom to radi je nevjerojatna. Vidite pokret, osjećate da se u točno preciziranom ritmu nešto događa s valovima zraka i čini se da slušate svim drugim osjetilima osim ušiju. Nemoguće tiho, kako je netko poviknuo nakon što nam je Kurt rekao da oni mogu i tiše. (Ovo sviranje na granici čujnosti siguran sam da nakuplja frustraciju koju bubnjar kasnije ispucava u nekom progresivnom metal bendu. Sve drugo ne bi bilo ljudski i fer prema nama ostalim smrtnicima.) Iako je set lista bila ispunjena većinom pjesmama s novog albuma uz probrane dragulje iz bogate diskografije, u ovako savršenom nastupu sve pjesme koje ste prije već čuli odjednom su obasjane novim svjetlom. Tako se u mog osobnog favorita s novog albuma prometnula "2B2", a stari hitovi u novom ruhu dobili su potpuno novi život. Prije svega mislim na "Nixon fazu" i stvari koje je prije na stejdžu izvodila svita od dvadesetak ljudi. Sada su to jedanko moćni, no intimni i prigušeni dragulji. Dok je prva polovica koncerta protekla u tišini i predanosti izvedbi, u drugoj polovici su se opustili, otvorili i kao da su tek tada konačno shvatili da im je ovo zadnji nastup na turneji (koja je započela još u siječnju) započeli prisnu komunikaciju s publikom. Atmosfera je učas postala nalik nekoj izvedbi u lounge piano baru, tijekom koje Kurt i Tony opušteno izmjenjuju anegdote degustirajući Matino vino.

U savršeno ozvučenoj dvorani, bio je ovo do sada najtiši nastup Lambchopa u Zagrebu. Ujedno i s najboljom atmosferom. Kao što mi je poslije Krešo rekao:" Nije smetalo niti što Kurt Wagner nije podivljao na bisu, kao za prethodnih nastupa." Da, nije podivljao i nije izveo obradu "This corrosion", ali nije ga ni načela korozija. Dapače, dostojanstveno stari s jednakim sjajem. Red je spomenuti i Daniela Blumberga, inače pjevača i gitariste benda Yuck, koji je pod imenom Oupa nastupio kao uvod u Lambchop. Bilo mi je pomalo iznenađujuće vidjeti Daniela kako izlazi s gitarom u ruci. Naime, proguglavši prije koncerta njegov solo side project Oupa, doznao sam da u toj inačici Daniel izvodi mračne balade na klaviru, a čak je i s Tonyem Crowom snimio jednu stvar. Otuda i iznenađenje kad sam ga ugledao kako okružen pedalama počinje svoj nastup koji se sastojao od pet pjesama pomalo proizvoljnog trajanja, jer se činilo da svaku od njih Daniel naprasno prekida gašenjem nasnimljenog ritma. Naime, spomenute lagane klavirske balade svirao je u gitarskoj verziji i nasnimavajući se tijekom izvedbe. Pomalo autističan u solo nastupu, cijelo vrijeme na granici improvizacije i nonšalantnosti, koje možda i jesu posljedica umora od (pre)duge turneje, svojim nas je dugim stvarima uspavao da bi nas zatim iznenadnim prekidima naprasno budio. Nastup Lambchop najavljivan je kao početni dio trojca koji čine vrhunac ovojesenske žednouhe sezone. I stvarno nas je uzvisio svojom tihom profinjenom seznualnošću, a sada je red na preostala dva koncerta da nas prodrmaju. Ne treba sumnjati da će im to i uspjeti. Već rasprodani Mark Lanegan s novim je bendom provjereno glasan i nabrijan kao u najboljim danima Screaming Trees. A i Calexico, također na putu prema rasprodanosti, kvalitetom novog albuma jamče nam vrhunsku veselicu, u što smo se već imali prilike uvjeriti pri njihovim prijašnjim posjetima ovim krajevima.

bir // 23/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos