Subota u Route 66 ponudila je, takoreći 'kućni' bend Electric Žare koji se ovdje udomaćio stalnim svirkama. Klubić je bio krcat, vidjelo se mnogo poznatih lica, a između ostalih i Remi iz Elementala za koju sam potajno gajio nadu da će se bendu vokalno priključiti u pjesmi "Volim te". Ali, na moju žalost, taj živi filmić od 3 minute nisam doživio ovaj put. Za Žareta je karakteristično da ne odstupaju od svojih striktnih načela - biti samo svoj bend koji ne priznaje nikakve mainstream cake, mada im treba samo 'ono malo' da osvoje širi krug auditorija. Startali su oko 22,30h, taman kada su se svi zagrijali s ponekom pivom, a kako mene prilično dugo nije bilo u Route 66, moram spomenuti da sada klubić ima daleko bolju i veću pozornicu smještenu s lijeve strane, tamo gdje je prije bio onaj nakovanj, te da je šank 'skraćen' za metar-metar i pol kako bi se dobilo na prostoru. Također imaju i puno bolji razglas, tako da se samog frontmena Žareta gotovo u tančine moglo sve razabrati što je pjevao svojim izuzetno promuklim i hrapavim glasom. Prva skladba je bila "Političar", jedina naoko 'laganija' u kojoj je ritam sekcija Igor i Miro s gitaristom Neviom napravila sitan, ali zamjetan iskorak iz punka u tromije blues/doom elemente. Naravno, sam Žare je odmah u igru upleo svoj specifičan i prepoznatljiv performans s kojim okupira tokom čitavog koncerta: hrpa razbacanih tekstova po podu, frenetično, gotovo sadističko isijavanje vlastitih nervnih stanica na granici mentalnog ludila koje uključuje abnormalno drmusanje i neprijeporno sjajan vokal kojeg u cijelom ovom kolopletu malo tko primijeti. Posebno su interesantni njegovi melodični dodaci urlikanja i stenjanja s kojim tvori novi, vrlo kompaktan element efekta.

Njegov kompletan nastup podsjeća na nekolicinu 'živčanih' frontmena iz epohe punka, post-punka i new-wavea poput David Thomasa (Pere Ubu), David Byrnea (Talking Heads), Jon Kinga (Gang Of Four), nekad mlađahnog otkačenjaka Brecelja (Buldožer), pa i samog Lydona iz razdoblja početaka P.I.L., a i Mark E.Smitha (The Fall), tako da se uistinu imalo šta za vidjeti, a pri tome i vizualno uživati. Mislim, čovjek je fakat istinski punk-rocker, ikona stila na hrvatski način, a u jednu ruku i intelektualni produžetak one vrste Satana Panonskog koja se ne vrti oko striktnih zafrkancija i socio-političkih angažmana, već oko smišljenih i prostudiranih poema koje su jasno orijentirane uglavnom na individualne preokupacije. U seriji dobro znanih stvari s odličnog albuma "Prazne riječi" izvedeno je, koliko sam primijetio 7 pjesama, a bilo je tu i onih starijih datuma s ranijih demo/d.i.y. izdanja poput "Nikad, nikad, nikad neću", "U ovom društvu" ili završne "Polovni vojnik". Specijalno su izvedene i neke posve nove pjesme - "Crna limuzina", "Strah", "Razgovor bez riječi", "Krenuo sam gore"... u kojima se čulo da bend počinje raditi jednu prilično novu infrastrukturu koja se ne oslanja samo na klasičan punk/new-wave u rasponu od Ramones, The Stooges ili daleko kompleksnijih The Clash. Zvuk i stil mijenjaju sitnim nadogradnjama ka balansiranim tenzijama melodičnih basova, ritmova i gitarskih intervencija koje prođu u hipu tvoreći post-punk strukture s garažnim, blueserskim, psihodeličnim i rockerskim uzorcima. Pjesme su im kratke i jasne, nema tu nekakvih bravura i virtuoznih detalja, ali moćno i energično zvuče, pa su se tako mladi momci iz jednog heavy thrash/death benda dobro 'iz-headbangirali' ispred pozornice.

Nakon odličnog koncerta iznenadio me gitarist Nevio koji mi je rekao 'ma ti nas samo hvališ, ja bih volio da čitam nešto loše o nama, nađi nam mane i zamjerke'. Eh, sad, šta reći kad mi je bend odličan upravo zato što je takav kakav jeste. Super sviraju, imaju sjajnog i originalnog frontmena, odlične tekstove, pokazuju kao bend da su spremni istraživati i razvijati stil... U naponu su napretka, a tu se nema šta prigovarati. Kad će početi bauljati poput Hladnog Piva, e, onda će biti 'kajla'. Ali ja se nadam da toga biti neće tako skoro. Svirati kod Kize iz Hitchcock u Route 66 je ipak stvar kvalitete 'malog' benda s ogromnim potencijalom. Što se mene tiče, ovo je bio još jedan od onih sjajnih koncerata koji ulaze u opus nezaboravnih doživljaja u životu.

horvi // 04/03/2013