Svi zamišljaju Irsku kao zelenu prekrasnu zemljicu, dragih ljudi, vesele muzike, bijelih ovaca koje pasu po beskrajnim pašnjacima te rijeka Guinnessa koje teku posvuda. Nije to baš toliko daleko od istine.

Na tu sliku me podsjetio spomenuti događaj od prekjučer (prilično smo ažurni sa pisanjem osvrta) u dvorani Cibona, pred ne prepunom ali ugodno popunjenom tribinom od cca možda 2-2,5 tisuće uglavnom obiteljskih ljudi sa djecom. Ovo je bila prilika za sve nas koji smo prije par godina propustili Lord of the Dance, što zbog lijenosti što zbog financija da vidimo nešto slično toliko hvaljeno.
Pa smo se uspjele organizirati nas dvije majke nejake dječice da se konačno pokrenemo nekud u te kasne sate (početak u 20:00) dok su dječica ostala u rukama očeva.Sve je dobro prošlo u svakom pogledu.

Plesno - pjevačko- instrumentalna skupina od kojih 29 mladih ljudi (ako sam ih dobro uspjela pobrojati uz silne izmjene uloga, kostima i brzo kretanje po pozornici) započela je svoj nastup video projekcijom iz mraka na dva platna sa svake strane pozornice po jedan uz podlogu (a koga bi drugog nego) Cranberriesa - All my life, changing everything…..Pojavili su se nazivi svih zemalja u kojima su nastupali uz brojnost publike, zatim je tu bio uvod u Irsku povijest kroz slike, priču o klompicama i balerinama u kojima će se cijeli show naizmjence odvijati, te razne druge slike vezane uz Irsku od nekad prema danas.

Krenule su razne koreografije ispreplićući muške i ženske plesače uz muziku, muške i ženske plesače bez muzike, solo glavnu plesačicu, solo plesača, njih dvoje u zamračenoj varijanti, ona i jedan drugi tip sa bubnjem, pa dvoje pjevača naravno opet on i ona u svim opcijama (ona solo u zelenoj haljini, on solo u zlatnom fraku, njih dvoje zajedno u stilu Austrijskog programa ORF-1 iz mojeg djetinjstva nedjeljom ujutro - zamisli one smiješne haljinice od struka na faldice, harmoniku i dalje ne moram…). Bilo je tu i samo ženskih nastupa, pa samo muških, pa malo samo instrumentala da se svi ostali odmore ali sve se lijepo uklapalo jedno za drugim, pratilo slike koje su išle na ekranima i pričalo nam priču o Irskoj, njenim ljudima, velikoj gladi, odlasku u Ameriku, borbi za nezavisnost, te današnjem Dublinu kakav jest. Fenomenalno je ne samo koliko su oni vremena proveli u zraku ne dotičući tlo nego i kojom brzinom isprepliću noge i vraćaju ih na mjesto još uz to lupajući klompama u ritmu i još uz to sve to rade svi u isto vrijeme.

Brzo su proletjela ta dva sata, oni su krenuli dalje prema Beogradu, pa Americi stopama svojih predaka, lijepo nam je bilo, a sad eto ja bejbisitam dijete i psa dok otac marljivo skuplja dojmove na rasprodanom koncertu TBF-a. Sve u službi Terapije i Vas dragi čitatelji………

lana // 25/02/2006