Zakasnio sam na Sheitanse, jerbo me je uhvatila lagana nesvjestica zbog vremena. Od osam do devet spavao sam kao klada, usprkos šalici kave. Tako da se Sheitansima ovim putem ispričavam što neće biti spomenuti u recenziji, osim sad. Nije vaša krivnja dečki. Gledat ću vas drugom zgodom. Kad sam došao JJR su već bili uštimani i otkočeni. Visoki, mršavi, u odijelima, s frizuricama koje frajerski padaju preko znojnih lica, oboružani engleskim hladnokrvnim šarmom te zidom prave rawkenrawl buke koja nadire iz zvučnika. Pa to je, dame i gospodo, Jim Jones i njegova grupa poremećenih mladića u najboljim godinama koja će vam prodrmati guzice omekšane od sjedenja po prašnjavim uredima i baciti vas u alkoholom pogonjeni trans! Budite pažljivi i nosite kondome, možda završite u krevetu s kakvim nepoznatim curom/dečkom! Ni u kojem slučaju ne pogodujte posrnulom hrvatskom natalitetu! JJR pripadaju sasvim drukčijoj crkvi od svekolike hrvatske populacije, u svakom slučaju manje opasnoj po gay brakove i legalizaciju lakih droga, a njeni propovjednici su bili i ostali Little Richard i Jerry Lee Lewis. Daleko od toga da su ta dvojica mrtvi, dapače još su itekako živahni (alive & kicking, što bi se rawkenrawl riječnikom reklo), ali svejedno njihovi duhovi drmaju stageom dok su JJR na njoj. Jim Jones, frontman, vokal i povremena gitara krikom i kretnjama izvanredno podsjeća na gay-propovjednika Little Richarda, a klavijaturist udara po Rolandu kao izgubljeni brat Jerry Lee Lewisa. Ostala trojica mladića, posve identični u oblačenju i kretnjama, čvrsti kao falus Chuck Berryja u jacuzziju okružen hrpom klinki, baš kako bi ritam-sekcija jednog ovakvog benda i trebala biti. Sve je, dakle tu, dizanje ruku, 1-2-3-oh-yeah-uzvici koje su prijespomenuti patentirali pedesetih, masne kombinacije riffova, melodije raspjevanih gospela, prljavi bubnjevi, ludilo, ples i simulacija seksa na stageu. Prava rock'n'roll mašina koja radi kao podmazana. I stvarno ne znam zašto je zagrebačka publika bila toliko hladna prema Jimu i momcima. Je li to možda zato što je val rock'n'roll buke ponovo zamro da bi u nekom od sretnijih budućih vremena uskrsnuo poput our-lord-Jaheseusa, kao što je to dosad bio slučaj? Možda se Zagreb već naslušao i nagledao ovakvih bendova pa ga više ništa ne može iznenaditi? Ili je jednostavno u pitanju to dosadno i depresivno vrijeme na koje se svi vadimo kad nam dan nije ni za kavu piti, a kamoli pivo i votku i red bull? Nemam pojma, nisam prognostičar, a još manje sam recenzent. Znam samo da svaka publika traži više znojenja na stageu od nekakvih metiljavih sat vremena koliko su dali JJR, i za to mi ne treba veliko znanje o muzici. Svaka čast, momci iz revije, ali gdje vam je pamet da za 80 kuna prodajete zagrebačkoj publici koncert od 45 minuta? Pa niste Little Richard, pobogu. Odnosno jeste, ali nemate osamdeset godina kao on. Bio sam na misama koje traju duže nego vaši koncerti , a na nekoliko sam se znojio više nego vi (posljedica predebelog odijela, ali to je sad neka druga priča) i to stojeći i revući "aleluja". I još jedna stvar. Jime, loše bariš žene. Ja sam loš u tom poslu, ali ti si brate, još gori. Zagrepčanke su ti zahtjevne i nećeš ih dobiti samo na svoj lijep stas i švalerski osmijeh, i glasnu gitaru, a lajne" boys let the girls in the front" prolaze smiju se omaknuti samo još karizmaticima kao što su Nick Cave i Goran Bare.

djole // 26/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos