U posljednjih godinu - dvije s vremena na vrijeme se šuškalo o nekom squatu u Zagrebu, no ja ga osobno sve do tog zimskog i snijegom obavijenog ponedjeljka nisam uspio pronaći. Do tamo me doveo Zdenko Franjić koji je za njega saznao nekoliko dana prije na jednom sastanku nezavisnih izdavača u Rijeci. Premda je imao adresu, vrlo teško smo ga pronašli jer je potpuno u mraku, povućen tridesetak metara od glavne ceste i oko njega je izraslo drveće, rastlinje i korov. Nema nikakvog natpisa, a jedino po čemu smo mogli zaključiti da bi to moralo biti to jesu ulična dvorišna vrata s nekoliko išaranih grafita među kojima se ističe simbol anarhije. Vila Kiseljak je u stvari napuštena kuća u koju su se "uselili" pripadnici zagrebačkog punk i hardcore undergrounda kako bi u njoj održavali svoje aktivnosti, a to obavljaju već pune 3 godine. Interijer ništa nije adaptiran, sve je staro, žbuka otpada, prozori propuštaju vjetar i hladnoću, prostorije su pune vlage, sve izgleda kao posljednji krik umirućeg gazde, upravo onako kako je bivši vlasnik ostavio, a jedino što je izmjenjeno su neke postavljene stvari s otpada poput bubnja od perilice rublja koja služi kao luster ili improviziranog šanka od dijelova starog pokućstva. Nema peći, grijanja, niti bilo kakvog namještaja izuzev nekoliko različitih starih stolica i jednog stola na kojem su bile izložene audio kazete. Vrlo impresivno... i hladno.
Kuća ima hodnik i dvije prostorije od kojih je u jednoj održana svirka na sklepanoj pozornici od dasaka visine 10-15 cm na kojoj su se nalazili instrumenti - bubnjevi, pojačala, razglas, gitara, bas gitara i dva stalka za mikrofon od kojih je jedan omotan ljepljivom izolir trakom za obični drveni kolac koji je montiran na stolicu. Još impresivnije.
Svirku je počeo mladi zagrebački sastav Unbreastfed koji je odsvirao nekih 5-6 pjesama žešćeg garažnog rock profila na nemam pojma kojem jeziku. Vokal je bas gitarista koji samo vrišti vrlo visokim glasom, ali im je zato svirka sasvim solidna i podsjeća na neke kultnije američke sastave. Ima tu nekih utjecaja MC5, The Stooges, Mudhoney, različitih imena sa SUB-POP i Epitaph etiketa iz perioda kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Razglas je za divno čudo vrlo dobar.
Odmah nakon njih zasvirali su riječki kvartet Panacea (gitara, bubanj, bas i vokal), a sviraju opako žestoki i brzi hardcore koji prelama sličnosti sa japanskim Melt Banana, Naked City i brzim skladbama neurotičnih Ruins. Sasvim sigurno momci slušaju cijeli niz različitih h/c izvođača, a u svojoj svirci ne pokazuju nikakve utjecaje punka, metala, speeda, trasha, deada ili nu-metala. Čisti hardcore lišen bilo kakvih suvišnih umetaka. Sve skladbe su im vrlo kratke i traju od svega nekoliko sekundi do maksimalno minutu i pol. Bubnjar je strašno brz, gitarist i basist sviraju (iliti udaraju) samo paralelno identične linearne sekvence koje zvuče opako. Jedino je vokal unatoč velikom naporu prilikom dernjave stalno u istoj glasovnoj liniji, te mu sve dionice zvuče slično kao jaje jajetu. Njihov nastup trajao je nekih pola sata, a možda bi svirali i dulje da nije bilo suviše hladno.
Pošto nisam ponio nikakav aparat za bilježenje fotografija, jedino što donekle može približiti duh Vile Kiseljak jest nekoliko flyera koje sam ovom prilikom pronašao izvješeno na zidu pored šanka.

horvi // 08/03/2006