Glavne zvijezde večeri Blur okupili su dosad najviše ljudi ispred središnje pozornice Szigeta. Otvorili su s Girls and Boys, dok smo svi pogledavali u nebo pitajući se hoće li nam dozvoliti da koncert odslušamo do kraja.

Smilovalo se - vjetar je zaljuljao vanjske zvučnike u nekoliko navrata, i to je bilo to.

Dečke iz Blura to nije pretjerano zabrinjavalo, iako je pjevač Damon Albarn u jednom trenutku rekao kako oluja dolazi. Prošetali su kroz većinu svojih najvećih hitova, Coffee and TV, Parklife i Country House, u revijalnom stilu, ostajući vjerni svom prepoznatljivom zvuku i stilu.

Bili su OK, ali ne i naročito nadahnuti. Djelovali su kao ogroman cepelin koji se polako diže, diže, diže i nikako da poleti. Malo je zaiskrilo na kraju bisa sa Song no. 2, ali to je bilo to. Ništa naročito spektakularno.

Calexico su zato ponudili ugodnu, gotovo meditativnu svirku pred velikim brojem obožavatelja ispred bine World Music. Atmosferičan su bend, koji slušatelja lako obmota glazbom i povede ga sa sobom na imaginativno putovanje, kojeg se sluša kao što se gleda dobar film.

Vrsno odsvirana mješavina meksikane i kubane, lagano obojena melankolijom, pristajala je ljetnoj večeri kao rukavica ruci. Bilo mi je žao što na nekom od štandova nisam uzeo sangriu, da sve bude u stilu.

Bluru je prethodio njemački bend Seed. Vjerojatno ih inače ne bih gledao niti u ludilu - ono, njemački srednjostrujaški hip-hop/rap? Halo? - ali zatekao sam se tamo dok su svirali par zadnjih stvari.

Nije, dakle, to mjuza koja je moja šalica čaja, kako bi rekli Britanci, no moram im priznati da su složili attraktivan show.

Na svakom festivalu iznova otkrijem zašto volim takva događanja - zato što nikad ne znam što me čeka, na kakav ću biser naletjeti mimo velikih zvijezda i glavnih atrakcija.

U petak se to dogodilo u šatoru u kojem se neumorno izmjenjuju mađarski bendovi. Sve dosad sam ga zaobilazio, ponajviše zbog toga što ne razumijem o čemu pjevaju, pa mi pažnja brže popusti, a strpljenje ispari.

No, ipak sam ušao, privučen nevjerojatno snažnim i izražajnim vokalom. Našao sam se oči u oči sa skupinom Mađara i crnkinjom iz Gane po imenu Sena Dagadu, koja je pjevala kao da joj život ovisi o tome.

Kakav skriveni dragulj! Pjesma na koju sam uletio bila je stilski negdje između Skunk Anansie i No Doubt, s time da mi se čini kako Sena može pospremiti Gwen Stefani u džep kad god poželi. Morat ću poslušati No Doubt nekom prilikom kako bih to provjerio.

Nije samo u pitanju to što ima izvrstan glas i zavidnu tehniku, već je izrazito sugestivna i uvjerljiva. Snimke koje sam kasnije našao na Youtubeu tek su vrh ledenog brijega onog što ta žena može i zna uživo.

Bend je solidan, pjesme su na engleskom. Nadam se da će ih netko uočiti i gurnuti koju stepenicu više jer su uživo zbilja atraktivni.

Zbog Sene sam propustio početak nastupa Chk Chk Chk na glavnom stejdžu. Ne mogu reći da sam požalio, mada je taj njihov mračni, intenzivni disko punk bio ugodna zvučna kulisa za ljuljuškanje u ritmu sparnog szigetskog popodneva, a frontmen Nic Offer zabavan za gledati.

Bio je jedan od rijetkih koji se na bini pojavio u gaćama i stalno skakutao, pozirao za kamere, visio na ogradi, šalio se na račun članova benda i sebe samoga...

Indie rockeri Mystery Jets, koji su otvorili peti dan festivala na glavnom stejdžu, isprva su me - vjerovali ili ne - podsjetili na Smokey. Odnosno, kako bi taj američki bend mogao zvučati da je kojim slučajem karijeru počeo prvih godina dvijetisućitih u Velikoj Britaniji, umjesto u SAD-u.

Usporedba je nategnuta (do krajnosti, možda), ali Britanci gaje donekle sličan široki zvuk sa suptilnim naglaskom na gitarama (ponekad i tri odjednom u postavi), što uključuje i pedal steel (i cijelu priču vuče na country). A nije pomogla ni kožna jakna s resicama u kojoj se jedan od gitarista pojavio.

Ipak, dvojbe nestaju kad ih poslušate malo dulje, kad pokažu kako su izdanak britanske scene kakav možete zamisliti u programu BBC-a 6, recimo. Lagan i pitak indie, s pričama iz susjedstva i mjuzom uz koju se može čavrljati na tulumu i lagano cupkati sa čašom u ruci.

Napola prazan šator u kojem je pozornica A38 za vrijeme nastupa Little Boots trebao mi je biti dovoljan znak upozorenja da nešto s tim bendom ne štima. Svejedno sam ušao i... Ha, nema se tu puno što za reći. Plastična elektronika koja blago naginje tranceu, jednolična i jednoobrazna do bola. Možda bi pomoglo da pjevačica pokaže više duše (ili barem više kože), ali sumnjam.

Zato je isti prostor bio krcat za nastup Woodkida, projekt francuskog grafičkog dizajnera, pjevača i tekstopisca Yoanna Lemoinea, koji je usput i režirao niz video spotova (Kate Perry, Taylor Swift, Lana Del Rey i Mystery Jets...)

Svira melodičan pop, iako pompozno podložen crkvenim orguljama, zvonima i puhačkom sekciju, tako da djeluje daleko strože, ozbiljnije i dramatičnije no što doista jest. Dojam su dodatno pojačavali nabrijani vizuali, najbolji koje sam dosad imao priliku vidjeti na festivalu.

siro // 10/08/2013