Draga Lana, to ti je kad ideš sa krivim ljudima na koncert. Pravilo prvo je da imaš frendicu koja je istinski dm fan i koja ima iskustva što se koncerata tiče. Pa to ide otprilike ovako. Prvo organiziraš da te netko odbaci do Doma sportova (jer ja nisam odavde i ne volim baš tram), pa se onda lijepo nađeš sa frendicom u 19.00 sati ispred dvorane (zbog krkljanca tolerirala sam i 2-3 minute kašnjenja). Uđeš lijepo u dvoranu, u onaj ograđeni prostor par metara prije pozornice gdje ti simpatičan dečko stavi narukvicu da kasnije možeš nesmetano ući. Onda lijepo za šankić, malo energije da se zagriješ, popričaš s frendicom (jer se naravno niste dugo vidjele), par posjeta wc-u i sve je spremno. To je to. Predgrupa je odsvirala svoje (nisam imala pretjeranu želju slušati ih), da ih spomenemo barem, The Bravery. Dvorana se popunila (informacija 10.000 grla). Dok čekam 21.00 sati proučavam pozornicu s oduševljenjem (uz pitanje za koliko vremena majstori uspiju sastaviti i rastaviti istu). Anton Corbijn me nije razočarano. Pozornica u retro SF stilu. Tri pulta ko svemirska brodeka, jedna ogromna kugla koja me podsjeća na vojni odred iz animiranog filma "TerraHawks", kasnije se pojavio i video zid. Sve u svemu fantastično.

I počinje...Vratila mi se energija nakon osamsatnog rada i vožnje do Zagreba. I feel like 17-teen again...Prva stvar A Pain That I'm Used To, Dave u sakoiću, Martin s kapicom, ovaj put u crnom izdanju, perje. Andy ko Andy. Kugla rulz (osvojila me na prvi pogled). Naime na istoj su ispisane riječi sex, pain, angel, love, vice koje se tijekom pjesama pale i gase uz popratni displej gdje se izmjenjuju riječi koje asociraju na netom izvođenu pjesmu. Slijedi John the Revelator, zagrijana atmosfera, skačem ko luda, bacam jaknu, skoro i košulju (hm). Obzirom da sam 2001. godine koncert pratila sa tribina, ovo je bilo potpuno drugačije iskustvo. Video zid prati događaje sa pozornice isprepličući sa sa video isječcima. Još pohvala za dobrog starog Antona. Nadalje "A Question of Time" (đe me nađe), poželim izvršiti inverzni stage diving. Jeeeee. Ode moje neistrenirano grlo. Nema veze. Idemo dalje Policy of Truth. Sjetim se dragog koji nije sa mnom. Dave se skida, zavidim mu na opsegu bokova i maloj guzi, ja nemam. Da primjetim ne izgleda loše, svježije nego 2001., šminka, face lifting, ma ne, zdrav život, aha, sigurno. Precious...Walking in My Shoes, osvrt na publiku. Puno je to ljudi, žao mi jadnika iza mene, nagurani na ogradu, a ja se slobodno krećem u svojem "VIP" prostoru...Suffer Well, Damaged People - Martin, nalakirani nokti, šljokice, gitara u obliku zvjezdice, kič, simpatično, prolazi. Home, I Want It All (sad me noge podsjećaju da nisam više 17-teen), Sinner in Me, I Feel You...video...dobra maca, obnažene dojke, hm, nije loše, nije. Behind the Wheel, World in My Eyes...Dave, bokovi, gonadni sklop, vražičak jedan. Enjoy the Silence, video zid-animirani kralj, luta sa ležaljkicom, simpatičan (stavit ću ga na majcu). Udahni zraka, kaj gotovo...Ne, idemo još, slijedi bis, dvorana puca po šavovima. Dolazi Martin, on je kao odmoran dok se Dave malo ne ohladi. Sheake The Disease...đe me nađe...Martin, klavirska pratnja...mrak...suza u oku...nostalgija. Just Can't Get Enough, Everything Counts...Gotovo. Ne, nedamo se mi. Hoćemo još. Shvatili oni to, pametniji popuštaju. Never Let Me Down Again, Goodnight lovers...Thank you...
Kišica lagano pada, razmjenjuju se dojmovi, na hrvatskom, mađarskom, slovenskom, češkom, talijanskom. Dolazi prijevoz...

Zaključak. Dečki još pale i žare, nakon 25 godina rada postali su odlični radnici, odgovorni, traženi i na cijeni (sudeći i po cijeni karata). Vidimo se slijedeći put, sigurno.

nina // 23/03/2006