Benda PARS PETROSA iz Samobora nije bilo na sceni jako, jako dugo. Svoj zadnji nosač zvuka su objavili negdje početkom 2008., tada su koncertno bili i aktivni, ja sam ih zadnji puta gledao prije skoro točno 6 godina - 26.II 2008. na Novom zvuku zajedno sa No Chance i već dulje vrijeme neaktivnim karlovačkim Koh, te im se od tada gotovo zagubio svaki trag postojanja. Frontmen i gitarist Zoki - Zoran Vujanović u međuvremenu se ošišao, potegao je nekoliko vlastitih, sasvim drugačijih zvučnih projekata, gostovao je kod Chui na nekim koncertima kao vokalist, malo je otišao dublje u eksperimentalizacije sa projektom No?Mozart, ali je cijelo vrijeme stalno bio u glazbi i stalno je nešto radio. Da s godinama aktivnosti po drugim glazbenim žanrovima i sama autorska kreativnost i sposobnost mora doći do apsolutne zrelosti, pokazao je ovaj večerašnji koncert ovog trojca u kome je od stare postave ostao i bubnjar Nikola Sinković. Izašli su negdje oko 22h i zapičili jednu fantastičnu pjesmu koja je trajala punih 8 minuta ispunjena psihodeličnom gitarom, brundajućim basom i plesnim ritmom. To definitivno više nije bio onaj stari zvuk kojeg pamtim iz Saxa prije 6 godina, već nešto sasvim potpuno drugačije. Aranžmanski su se oslobodili onih suvišnih kompleksnih zahvata i krenuli u glazbu koja jednostavno obara milozvučnošću i skladom, uravnoteženim tempovima i nadasve bogatim ambijentalno-psihodeličnim teritorijima u kojima sve ima svoje savršeno dobro i odmjereno mjesto u svakom momentu. I refreni i riffovi i solaže kojih ima 'mali milion', ali sve tako vješto upakirano da sam u mnogim trenucima ovog koncerta imao dojam da sam na koncertu nekog space-rock/stoner benda s nevjerojatno psihodeličnom laid-back karmom. Poseban specifikum njihovog zvuka dočarava Zokijev vokal, a ja bih se usudio reći da je jedan od naših najboljih rock pjevača. Senzibilan je, katkad patetičan u zanosu lirike, prilično opsjednut sa psihodeličnim štimom i u njemu ima mnogo toga 'dream-pop'/ shoegaze-ovskog, a opet nije Kevin Shields ili Ian Brown. Možda više Ian Anderson iz Yes, ali kako god, strašno je originalan i poseban u vokalu s tekstovima na engleskom, dakako. Još su razvalili jednu rokaču, pa onda nafilali jednu laganicu i onda do konca svirke samo šamutili sa fantastičnim psihodeličnim rockom da sam se smrzao od užitka. Nažalost, ja uopće nisam poslušao niti jedan od njihova 3 dosadašnja izdanja mada sam ih mnogo puta gledao uživo i ne znam kako se koja pjesma zove, ali ovo su bili definitivno novi Pars Petrosa koji su me toliko oduševili da sam u nekim momentima pomislio da ovaj bend radi najbolju glazbu na svijetu. Uglavnom, bilo mi ih je neopisivo ugodno slušati i ostao sam strahovito iznenađen. A moram dodati da Zoki osim gitare i vokala ima onaj cijeli set pedala s kojima modulira zvuk koji fantastično obogaćuje cijelu zvučnu kulisu pa ostavlja dojam da u postavi imaju još barem klavijature i nekog 'nevidljivog' na samplovima koji se stvaraju na licu mjesta. Fantastično!

F5 su nekadašnji Fali V, odnosno poznatiji kao Fali Peti, a oni, barem koliko sam ja upoznat nisu bili na sceni još dulje od Zokija i Pars Petrose. Nakon veoma popularno debija "Visočije od koljena" iz daleke 1999., drugi album "Blud" objavljen je u proljeće 2005. i s njega su, koliko sam primijetio večeras izveli samo stvar "Prevruće", no imaju znatno izmjenjenu postavu u kojoj je sada umjesto frontwoman Ionne Linné, jako lijepa Nikolina Kovačević koja pjeva uglavnom tekstove na engleskom i španjolskom jeziku koje je napisala njena prethodnica, a djelomice i ona sama. Navodno piše i na hrvatskom, ali večeras smo čuli samo par pjesama na hrvatskom: novu "Medo", čuveni stari hit "Gledaš me" s debija i na samom kraju, ja mislim da je također nova, "Pogled". Koliko sam uočio, od stare postave ostali su samo alfa i omega Robert Nappholtz (klavijature) i Jakov Kolega (bas), dok ostale članove - gitaristu i bubnjara nisam prepoznao. Začudilo me da je iz njihovog nekadašnjeg groova izostao onaj stari klasični funk-rock, te da su više orijentirani na soul i soft-rock. Tempovi im jesu i dalje plesni, no spram sve one gitarističke psihodelije Pars Petrose doimali su mi se previše jednostavno i komercijalno skulirano pri čemu je najviše pozornosti pljenila Nikolinina pojava. Snimaju novi, četvrti album koji je vjerojatno pri kraju, pa ćemo čuti kako to studijski funkcionira. Uživo je zgodno, ali nešto mi je tu 'falelo': čupanje žica na basovima, zajebancije RHCP-AC/DC kakvu su davno izgleda ostavili iza sebe i više rock naboja. Približili su se radiofoničnom mainstreamu i možda će im se osmjehnuti sreća s ovim novim poduhvatima, a takvi bendovi meni više uopće nisu zanimljivim kad postanu Jinx, Stampedo ili Bastadrz, ako nemaš nešto od dugotrajne karizme Boa ili Elemental. Ili Steely Dan, a to je već druga priča.

BADEN BADEN su također jedni od povratnika, onih najmlađih od ova tri benda. Nekad su Hrvoje (vokal) i Tomo (bubnjevi) bili članovi one čuvene Heroine, meni jednog od najboljih novih hrvatskih bendova prošle decenije. Pobijedili su na HGF-u 2007. godine, gledao sam ih par puta prije toga, ostavljali su fantastičan utisak, meni puno bolji od Nick Cave And The Bad Seeds koje sam gledao još davne 1987. u Ljubljani. Kako ovu novu formaciju nisam nikada do sada imao prilike slušati mada su prvi singl "Overdue" objavili još negdje 2012. godine, ovo mi je bilo jedno jako lijepo iznenađenje s nekim manjkovima. Prije svega, kod Heroine je bio upečatljiv blues zvuk gitariste Vinka Ergotića koji im je davao strašno mračan i psihodelični naboj koji je ubijao 'konja u živcima' na fantastičan način, a kako je sada postava posve drugačija s muzičarima koji imaju sasvim drugačije korijene i sviraju sa sasvim drugačijom tehnikom, od one stare Heroine je ostao samo prepoznatljivi Hrvojev vokal - strastven, uživljen i povremeno kreštav, te onaj njegov poznati scenski performans u kome neodoljivo asocira na Nick Cavea, pa i Michael Giru. On je jednostavno takav moćan frontmen koji vas navede na pomisao da će napraviti samoubojstvo na pozornici ubjedljivo jakim i dotjeranim, spontanim nastupom punim izgaranjima kao da mu je to posljednje što će napraviti u životu. I dečko odlično izgleda u toj svojoj funkciji: jest da mi uske hlače na malom i mršavom čovjeku od 50 kila izgledaju kao dva štapića zabodena u krumpirić iz McDonaldsa od kojeg se apsolutno ne možete najesti, ali on ima snagu da svojim kalorijama povuče apsolutno drugi image koji se pretvara u svjesno oduševljenje. Nažalost, s performansima gitariste i basiste ne mogu biti zadovoljan. Svirka je čisti legato s pop-punk akordima i ponekim zanimljivim, ali vrlo rijetkim staccato dionicama ili solažicama, tako da u principu veliki dio interesantnijeg zvuka baziraju Hrvoje na klavijaturama i Tomo na bubnjevima koji izgleda, najviše daju u prosperitet benda. Imaju i nekih electro primjesa s kojima se (ne)potrebno vraćaju u rane 80-te kombinirajući new-wave estetiku post-punka od otprilike Tuxedomoon "No tears", Devo do Simple Minds cirka "Sons And Fascination" albuma, a i Gary Numan se tu može osjetiti, pa i drugi, po meni najbolji album Električnog orgazma "Lišće prekriva Lisabon", te po svemu zvuče kao još jedan retro bend koji se kvači na jedan, meni strašno drag i po tko zna koliko puta revalozirani dio mojeg djetinjstva iz perioda 1980-82. Smetalo me tokom njihovog nastupa neinventivnost Hrvoja da hrabrije nastupi s velikim riječima i da se obrati jako dobro ispunjenom Vintage Industrial Baru. On je kao frontmen ovakvog benda centralna ličnost koja mora totalno ispoljavati karizmu koju, nedvojbeno je, ima. Ali mora ljudima, pogotovo u ovoj količini, barem malo objasniti o čemu pjesme govore, ufurati ih u stadij slušateljskog transa, naglasiti pozornost tematike i priče koje pjesme Baden Badena neosporno imaju, izbaciti neku šalu, neki spontani efekt, možda sitan i nebitan dio cijele scenografije, no ponaša se kao tako velika zvijezda kada izađe na stejdž koja je uvjerena da svi u dvorani znaju o čemu njegove pjesme govore i zašto se on ponaša na upravo tako kako se ponaša. A scenski nastup mu je fantastičan, moram priznati, dok njegove tekstove na engleskom jeziku jako malo tko uopće razumije. Ja sam ih čuo prvi puta i ostao sam zabezeknut. Nije isto pjevati na hrvatskom prilično duboku demagogiju ili istu na engleskom, hej-hej.

Jest, stvar je da Baden Baden stilski zvuče u rangu friškijih i originalnih retro indie-rock bendova, odnosno cijele novije generacije koja je upijala svjetonazore post-punka s blažom elektonikom i koliko god se trude biti svoji, originalni i posebni, još uvijek nisu pronašli svoje istinsko 'ja' u svemu tome. Ljudima koji 'puše' Arcade Fire i slične razvikane retro bendove, Baden Baden uistinu mogu biti prvorazredna i daleko jača alternativna senzacija, ali ovakav bend s dvije veoma jake autorske ličnosti morao bi puno hrabrije zagresti u preispitivanje osobnih kreativnih mogućnosti. Evo, vratiti ću se na slučaj Pars Petrosa benda. Zoki i Nikola su toliko izbrusili i vjerojatano godinama potajno kovali plan kako da aranžmane pjesama naprave učinkovitijima. Kreativni duh je uvijek bogat i pun ideja, ako toga nema, onda se mogu svirati gaže na terasama i svirati pjesmuljci za ručkove, večere, svadbe, norijade, obrade i tako dalje. Baden Baden nisu bend za takve stvari i ne zanima ih to. Oni su puni elana i ideja, žele napraviti nešto uistinu novo i svima prihvatljivo na hrvatskoj sceni, naravno, htjeli bi ostvariti i poneki komercijalni zgoditak. Stvar je u tome da oni to još ne uspjevaju i ne mogu sav onaj fantastičan scenski neandertal Hrvoja iskoristiti u jednu pravu alternativnu rock himnu s kojom bi se ponosila, barem za početak, domaća alternativna audijencija. Čak se kod njih osjeća i prezir prema publici, te da još nisu do kraja izgradili osjećaj feedbacka, a osim toga i nemaju osobito dobre pjesme koje bi te ostavile, kako se kaže, ošamućenog. Barem mene, koji kad sam dalekih godina prije 30 i više godina čuo Pistolse, Gang Of Four, Talking Heads i The Smiths pomislio, jebate, o kojim stvarima pjevaju i govore ovi ljudi? Neki od tih tekstova su mi potpuno promijenili život, ali Baden Baden uz svu muzički lijepu podlogu koja mi se uistinu sviđa, to ne može napraviti. Znate zašto - jednostavno izbjegavaju trend, a to je najbitnije. Lirski nisu nimalo u 'điru', nemaju aktualnih socio-političkih problema, nemaju gay, lezbo i sličnih tema, te su miljama udaljeni od 21. stoljeća kao da žive na margini društva, onih umjetnika koji se s društvom uopće neće zajebavati, a ni zabavljati. Žele biti posebni i drugačiji, samo za probrani krug ljudi, ja ih podržavam u tome, ali da će se kruha najesti od svoje ljubavi od Hrvata koji pod milim Bogom ne kuže o čemu govore tekstovi Hrvoja, neće. Tek će, hipotetski nagađam, za jedno 10-20 godina pojaviti se nova generacija (daj Bog) koja će pitati kaj su to napravili Baden Baden? I onda će krenuti gomila koještarija u koje ja osobno ne vjerujem jer sam ih vidio, čuo i percipirao u svojoj glavi. Očekivao sam mnogo, uistinu mnogo od dva čovjeka koji su mi mnogo značila za prepoprod hrvatskog rocka, a dobio sam samo šablone koje znam odavno. To ne znači da mi Baden Baden nisu sjeli, o-ho-ho, itekako su mi sjeli, ali sam očekivao daleko veću originalnost od njih. Ukusi su različiti, ali ja od najboljih očekujem najbolje. I još više.

Tako da nemojte biti razočarani s raportom ovog, meni, inače odličnog koncerta. Ja sam pisao o stvarima koje sam ja vidio i doživio iz svojeg rakursa, te me ne jebe urlik narodne mase.

Pars Petrosa prvi, a onda svi drugi iza njih. Jel ste shvatili u kom prvacu ide hrvatski rock? U najboljem. Čuo sam fantastičan bend kome ću ostati možda privržen cijeli život - Pars Petrosa, a za ostala dva, ne garantiram. Trebaju se uistinu potruditi, osobito Baden Baden.

horvi // 01/02/2014