Nisam baš neki ljubitelj reggae-a, a bogami i hardcore-a, dvije najčešće odrednice kada se spominje Eyesburn, ali znate kako kažu, minus i minus daju plus. A i Bad Brainsi su to dosta dobro isfurali, a obzirom da izvođači sa ovih i susjednih prostora znaju dobro iskoristiti reggae i dub kao osnovu za nadasve originalne glazbene izričaje (Antenat i Kanda, Kodža i Nebojša), imao sam razloga očekivati da će i ovaj put biti slično i nisam se razočarao.

Iako Eyesburn postoje još od 1994.g., nekako su mi nikad nisu ulazili u fokus. Zapravo prvi put sam ih primjetio kada je počela agresivna kampanja za njihov povratnički album Reality Check. Tih par novih pjesama što sam čuo nisu bile loše, imali su dobar nu-metal groove. Slušajući ih ovako uživo, upravo takav dojam se i dobiva, plesni groove metal sa tipičnim reggae vokalima tipa HR i puhačima čime bi se svrstali u novi val reggae metala u kojem je trenutno najpopularniji Skindred. Iako te žestoke metal pjesme znaju zvučati slično, što je u biti prigovor cijelom žanru nu-metala uopće tako da se na to ne treba ni obazirati, bend uspjeva razbiti monotoniju povremenim uletima duba i pshodelije. Ritam sekcija je bila odlična, prebacivala se iz jednog žanra u drugi bez problema i, što je najvažnije, stalno je tjerala na gibanje.

Cijeli nastup je bio tako nekako i koncipiran, red rokačine, red duba i psihodelije, čak i red progresive pred kraj kada su počeli malo eksperimentirati sa glasno-tiho i brzo-sporo dinamikom. Treba pohvaliti i upotrebu trombona i saksofona koji su upotrebljavani isključivo kao sredstvo melodije i psihodelije bez potrebe za jazz virtuoznošću kako to bendovi sličnog usmjerenja znaju raditi. Pošto nisam baš upoznat sa njihovom diskografijom, nisam baš znao koje pjesme su nove, a koje stare od prije deset godina kada su zadnji put nastupili u Zagrebu, ali nije niti bitno jer su ih ionako izvodili bez pauze tako da su se sve postale dio jedne dugačke pjesme, a i većina njih se sastojala od poruka mira i ljubavi, kako se to već od reggae izvođača i očekuje.

Party faktor ovog benda je nesumnjiv jer ipak ovo je bend prvenstevno za noge, a tek kasnije za glavu čega je bend itekako svijestan i ne srami se toga. Očekivano se najviše istakla ona gdje su koristili dio iz Šejna od Haustora. Pjevač i trombonist Kojot je bio u stalnom muvingu, vokalno je bio uvjerljiv sa karakteristično nazalnim vokalom uz tek tu i tamo koju riječ između pjesama. Mali pogon je bio negdje ¾ ispunjen, uglavnom kužera koji su dobro poznavali repertoar.

Nakon ovako dobrog nastupa dođe ti žao što nisi pratio bend od samih početaka nego tek ovako naknadno, ali dobro, nadajmo se da do sljedećeg nastupa neće proći još deset godina.

tomislav // 13/03/2014