Najveći rock/metal festival u ovom dijelu Europe proteklog je vikenda proslavio svoj deseti rođendan. Iz glazbenog kuta gledanja, Nova Rock Festival najbolje je opisati epitetom "hard'n heavy", a organizatori su se za okruglu obljetnicu itekako potrudili opravdati taj naslov. Iako se veliki broj glazbenih imena koja su se našla na ovogodišnjem line-upu već pojavljivao na pozornicama Nova Rocka proteklih godina, mamci za vjerne posjetitelje ove su se godine ukazali u obliku Black Sabbatha i Soundgardena, paket koji je upravo na europskoj turneji i koji još nisu imali prilike zasvirati pred mnogobrojnom austrijskom publikom. No krenimo redom, u tri dana festivala, kao i svake godine, našlo se puno toga za pogledati, poslušati i doživjeti. PRVI DAN

Prvi dan festivala glavna, plava pozornica već od ranih popodnevnih sati bila je rezervirana za poklonike američkih MTV bendova s kraja devedesetih i početka novog milenija. Dok je dobar dio publike tek stizao na festival, vjerni fanovi, osobito ženski dio publike, okupirali su suncem užareni prostor ispred stagea ne bi li svjedočili velikom povratku američkog rap metal benda Crazy Town. Uzme li se u obzir činjenica da je iza benda brojčano puno više overdoseova, padanja u komu, posjeta rehab klinikama i smrti nego hitova ili albuma, Shifty i Epic danas uopće ne izgledaju loše. Unatoč tome, oduševljenje je izostalo, jer dečki su korištenje matrice podigli na zavidnu razinu, pa iako su to još uvijek relativno mladi ljudi teško je ne konstatirati da ih je vrijeme pregazilo, zlatno doba MTV-a i Butterflya daleko je iza nas.

No kasnije toga dana još jedan američki bend koji bi mnogi svrstali u isti glazbeni koš pokazao je da izgubljena milenijska generacija još uvijek nije otpisana - Limp Bizkit doslovno su razvalili stage. Fred Durst, što god mislili o njemu, izvanredan je showman i majstorski znalac nabrijavanja publike, a zajedno s ekscentričnim Wesom Borlandom još uvijek čini dinamični duo Limp Bizkita, jednog od bendova predvodnika nu metal scene. I kad smo pomislili da bolje od toga ne može, vrhunac divljanja tek je uslijedio. The Prodigy je bend koji su mnogi već imali prilike vidjeti uživo, pa i u Lijepoj našoj, a iskustva s tih koncerata prilično su mlačna. No spomenuti nastup na Nova Rocku nadmašio je sva očekivanja, bila su to dva sata žestokog elektronskog zvuka ali i žestoke svirke, jer nakon nekoliko do sada odgledanih nastupa Prodigyja, od kojih je jedan i na Nova Rocku od prije četiri godine, mnogi su se složili oko banalne činjenice - ovaj puta stvarno smo čuli i instrumente. Čak ni iritantna sintagma Keitha Flinta "all my party people, all my Austrian people", ponavljana za vrijeme svake stvari i po desetak puta, nije uspjela pokvariti doživljaj. Je li posrijedi uredan i zdrav život ili su u pitanju samo kvalitetnije droge, tko zna, no činjenica stoji, The Prodigy su ovaj nastup odradili u svojem najboljem izdanju.

Kako to obično biva na velikim festivalima, zbog preklapanja nastupa nemoguće je uloviti sve bendove koje biste željeli vidjeti, pa smo zbog skakanja na hitove na plavom stageu prvi dan na crvenom stageu propustili bendove kao što su Sepultura i Slayer. Istinski metal fanovi to nam sigurno neće moći oprostiti, no uspjeli smo uloviti dio nastupa Phila Anselma i njegovih Illegalsa. I dok su se na plavom stageu toga dana redali likovi preplanulog kalifornijskog tena i blistavog osmjeha u svojim novim šiltericama i bijelim potkošuljama, naš dragi Phil Anselmo utjelovio je njihovu potpunu suprotnost. Osim zapuštenog izgleda, njegov prepoznatljivi imidž upotpunile su i neizostavne "manire" prostačenja, srednjih prstiju i podrigivanja u mikrofon, ali to je Phil Anselmo, volimo ga i ćelave glave i s pivskim trbuhom, i s lošim pjesmama i nakon loše svirke čiji dojam nisu popravile ni Panterine stvari za kraj seta.

Na istom stageu, dva sata kasnije, nastupili su Steel Panther, bend za koji mnogi još nisu ni čuli a koji polako ali sigurno osvaja sve širu publiku. Nazvati ih kontroverznim bendom bilo bi smiješno, a teško ih je svrstati i u bilo koju glazbenu kategoriju, jer bend koji se kroz svoj imidž, glazbu i tekstove posprdno obračunava sa glam metal scenom osamdesetih, a istovremeno svira bolje od bilo kojeg benda iz tog vremena, stvarno je teško opisati. Još je teže odrediti svoj stav prema Steel Pantheru - pretjerano ironiziranje ionako sladunjavih i besmislenih tekstova te rifovi na tragu Bon Jovija, Whitesnakea ili Motley Cruea u vama pobuđuju podsmijeh ali istovremeno i iskren i topao smijeh. Dobar dio njihovog nastupa čini svojevrsni stand-up, a neizostavan dio nastupa čini i takozvano "flashanje" od strane ženske publike koje potpuno zaokružuje Steel Panther sliku. Rezimiramo li prvi dan u dvije rečenice, kao i svake godine bilo je tu za svakoga ponešto, a dobar prvi dojam dodatno je upotpunilo lijepo vrijeme koje na austrijskim ravnicama zna biti itekako varljivo. A kako bi dodatno klišejizirali rezime, pred nama je još uvijek bila neizvjesnost sljedeća dva dana i hrpe bendova koje smo s nestrpljenjem iščekivali.

Dunja Lacković

terapija // 20/06/2014

> vidi sve fotke // see all photos