Tog kobnog četvrtka, 17. srpnja 2014., sve je krenulo naopako. Pa eto, za početak, samo da pozdravim one koji bespovratno posuđuju tuđe bajkove. Gorite u paklu!!! Također, srdačno pozdravljam Hrvatske Željeznice. Nakon desetak neuspješnih poziva, "Svi operateri su zauzeti, molimo Vas nazovite kasnije", i vlaka koji u polasku kasni dvadesetak minuta, ipak uspijevamo stići do granice gdje smo stajali dobrih sat vremena. Sve se zakompliciralo, vlak u koji smo trebali presjesti odavno je otišao. Sljedeći stiže tek za sat vremena. Lagano mi iskače žila na čelu jer je dogovor s organizatorima bio da ćemo se pojaviti oko 20:30h. Kad nekom nešto obećaš, onda je red da to ispuniš. Osjetim kako mi na licu izbija crvenilo jer mi postaje neugodno. Svejedno, zovem odnose s javnosti festivala i dogovorim naše ukazanje oko 21:30h. U točno 21:00, kako je i pisalo, stiže vlak u Zidani Most. Hrvatske Željeznice, ugledajte se! Pod stresom uspijem negdje zametnuti kartu. Ne gledajući, sjednemo u prvi vlak prema Mariboru. Iščupam kartu i više me ništa ne interesira. Sve bi bilo dobro da nisu stigla dva vlaka u istom smjeru. Kondukter nam pokušava objasniti da se nalazimo u prvorazrednom. Koga više briga?! Samo želim vidjeti The Winery Dogs. U čemu je problem?! Vidi čovjek da gubi vrijeme s nama, pa ode odmahujući rukom. Nakon petnaestak minuta netko se prodere: "Laško!". Trčimo s kolodvora preko mosta do Valvasorjevog trga gdje nam veselo maše Darinka Pavlič Kamien. Dok se mi ispričavamo, ona nam stavlja propusnice oko vrata i poželi dobar provod.

Prateći festivalsku mapu, koračamo prema Aškerčevom trgu. Glazba dopire sa svih strana. U svom tom ludilu, pompozno nas dočekuju mažoretkinje i limena glazba. Bježeći sa selske zabave, uz pratnju Nede Ukraden, negdje "Na pola puta" čujemo Momčila. Sve smo bliže. Instruktori nam daju takt: "Kad hodaš, ne zastajkuješ"...



Evo nas! Na stageu stoji Bajaga. Izgleda kao da je doslovno shvatio onaj poziv: "Get drunk with these dogs!" Pokušavam osposobiti fotich. Ni on nije na mojoj strani. Sad već živčano skidam sve s nebesa. Ljudi se vesele, plešu i pjevaju. Izgleda da se zabavljaju. Neki kroz smijeh, a neki kroz suze. Još se uvijek privikavam na okolinu. Sve izgleda nekako tužno. Nekadašnji jugoslavenski zavodnik, moj bivši sugrađanin i velika rock zvijezda ovih prostora, ne može okupiti više publike od jedne prosječne močvarske Valhalle. Zaredalo se još nekoliko hitova prije nego smo potrčali po rundu izvorskog piva. Fotich radi! Na pozornicu se penju gospoda u odijelima. Belgijski trojac, Triggerfinger, koji je brainstormingiranjem rocka, bluesa i rockabillytija, poput najveće oluje pomeo sveprisutne. Esperimentirajući tako od ranog Queens of the Stone Agea do poodmaklog Led Zeppelina, što se moglo osjetiti kod "Camaro" izvedbe, dok sumanuto skakutaju po pozornici poput kakvih mladića za vrijeme izvođenja "All This Dancin' Around", teško ih je zadržati u dosegu objektiva. Između svog tog ludila, na svoj način, posvetili su trenutak pažnje nedavno preminuloj glazbenoj legendi, Johnnyju Winteru.



Iako novitet na europskoj glazbenoj sceni, ovi momci definitivno znaju kako pridobiti publiku.



Ipak, svoju popularnost stekli su obradom hita "I Follow Rivers", švedske kantautorice Lykke Li, zbog čega je izvedba, upravo, te pjesme izazvala najviše oduševljenja.

Nešto iza ponoći na pozornici se pojavio "le trio magnifique" ili The Winery Dogs, s pjesmom "Elevate". Odlična pjesma za zagrijavanje publike. Za to vrijeme polagano dovršavam posljednji zalogaj kebaba i uletavam u prostor za fotografe. Dok čekam da se oslobodi prostor ispred Richieja Kotzena, neki simpatični Talijani me povlače za rukav i oslovljavaju me sa "Symphony X"! Pokušavam izmijeniti nekoliko riječi s njima, ali sam spazila prazno mjesto. Ekipa fotografa oko mene poprilično se uznemirila pa sam pričekala još malo da se to početno uzbuđenje smiri. Ležerno motam cigaretu. Konačno se osjećam smireno. Richie mi se smije. Pogledam prema njemu, pa oko sebe, pa opet prema njemu. Opet mi se smije. Okinem nekoliko fotki, pa se povučem prema sredini. Gledam kako Mike Portnoy za***ava taj bubanj, a i on njega. Istim tempom nastavim prema legendarnom Billyju Sheehanu, pa se vraćam natrag. Prve tri pjesme su gotove. Još sam u transu. Za kraj "okinem" Portnoyja. Neki zaštitar mi, osmjehujući se, pokazuje kažiprst da napustim prostor. Odlazim vičući: "Portnoy"!!!



Opet se pokušavam smjestiti s Kotzenove strane, ovaj put na festivalskom travnjaku. Ponovo me spazi, pa se opet smije. Okrenem se. Da! Smije se meni!
Svi prisutni odmah su shvatili kako je Mike Portnoy najbolji zabavljač u bendu, a njegova osobnost, izgrađena u bendovima Dream Theater i Adrenaline Mob, konačno je isplivala na površinu. Vrteći tako palicama, nadmašio je i one mažoretkinje. Za vrijeme trajanja pjesme "The Other Side", napustio je svoj set bubnjeva i hodajući od Kotzena do Sheehana "pomagao" im palicom svladati pripadajuće instrumente. Iz publike se čulo dovikivanje "Mike" onih okorjelih fanova u Dream Theater majicama koji nikad nisu mirne duše prihvatli Manginija. Također, bilo je zabavno gledati legendarnog Billyja Sheehana kako nadnaravno izvodi svoju solo dionicu prelazeći prstima gore-dolje po vratu basa i savršeno otkucavajući tonove pjesme "You Saved Me", dok netrepčuća većina stoji u nevjerici kao ukopana.

Moram priznati da se, iako je u početku The Winery Dogs bio zamišljen s Johnom Sykesom, meni dragim giaristom, Richie Kotzen savršeno ukopio u cijelu priču o američkoj supergrupi čiji vokal dolazi do izražaja na pjesmi "Desire", te akustičnoj izvedbi vlastite pjesme "Doin' What the Devil Says To Do". Nakon klicanja publike brzo se vraćaju na bis, Richie sjeda za klavijature i povratnički odsvira "Regret".

Zanimljivo je gledati kako ovaj trio, iako svaka jedinka za sebe, savršeno funkcionira u simbiozi. Dok Portnoy, na svojim bubnjevima, i Sheehan, na svom basu, pridonose tehničkoj točnosti, Kotzen svojim strastvenim gitarističkim dionicama daje neku posebnu duhovnu dimenziju.



Dečki su svojom setlistom obuhvatili gotovo cijeli prvijenac s dodacima poput, Leavesovog ili Hendrixovog (što je bilo prije, kokoš ili jaje - pitanje je sad?) covera "Hey Joe" i Talasovog "Shy Boy" gdje su Billyjeve vokalne, kao i Mikeove razbijačke, sposobnosti došle do izražaja.
Nakon Portnoyjeve osvete neposlušnom instrumentu, krećemo prema izlazu. Prolazimo pokraj vodne simfonije koja je, svojim prekrasnim bojama, uljepšavala tu srpanjsku noć. Iako je koncert završio, pred nama je ostao dug put. Vraćamo se u Zidani Most, ipak smo se emotivno vezali za to mjesto, pa i kolodvorska klupa izgleda ugodnija za spavanje. Sada sjedim u toplom stanu i ispijam prvu jutarnju kavu. Premotavam film i razmišljam kako mi je ovo iskustvo bilo potrebno. Shvatila da imam najbolju prijateljicu na svijetu jer je sav taj put prevalila zbog mene. Isto tako, shvatila sam da iako se nalazim u susjednoj zemlji, trebamo još puno raditi na napretku vlastite. Dakako, moram pohvaliti organizaciju festivala "Pivo in cvetje" kao i ljubazne susjede koji su nam izašli u susret na svakom koraku, dok u vlastitoj državi sve češće nailazimo na bezobrazluk.

veda // 20/07/2014

> vidi sve fotke // see all photos