Bill Frisell je neosporno jedan od najvećih jazz gitarista današnjice, surađivao je sa svim najvećim u svijetu jazza, ali je isto tako i muzičar oko kog se nerijetko lome koplja koliko on uopće spada u jazz. Sjećam se rasprave u jednom broju najprestižnijeg svjetskog jazz časopisa Down Beat, gdje je jedan od čitatelja izrazio poprilično nezadovoljstvo kad je kritika u tom časopisu izabrala Frisella gitaristom godine, nazvavši ga čistim country gitaristom. Sigurno je istina negdje na pola puta, jer koliko god Frisell u svojim samostalnim radovima pokazuje taj južnjački ugođaj, toliko na albumima gdje je "sideman", ima onaj sjajan ton kojim doprinosi glavnom autoru. Neovisno o tom, on je velika zvijezda i pohvale organizatorima koji su nam pružili priliku da pogledamo jednog od najvećih jazz gitarista. Postav instrumenata pri ulasku u dvoranu dao je naslutiti u kojem smjeru će se klupko večerašnje svirke odmatati. Frisellu na električnoj gitari društvo su pravili Tony Scherr na bas gitari, Greg Leisz, ponajviše na pedal steel, a ponekad i na električnoj gitari, te Kenny Wollesen na bubnjevima.

Početak koncerta nepogrešivo vas translatira na američki jug, tipičnu redneck zabavu, vrlo često vidljivu u američkim filmovima. Četvorka jedva da je okrznula jazz glazbu, ali zato je countryja, bluesa i južnjačkog rocka bilo u potocima. Svirački uopće nije upitno koliko je ovaj kolektiv sjajan, ali nekakve sirovosti i energije je ipak malo falilo. Na sredini koncerta poprilično su požestili zvuk, između Traffica i Creamovaca, a onda se dogodio peh. Naime, Billu Frisellu je u tom trenutku pukla žica na gitari, a obzirom da sa sobom nije imao rezervnu gitaru(!), zamolio je publiku ako netko zna, da mu zamjeni žicu. Da koncert, pauzom koja je potrebna za promjenu žice, ne izgubi špicu, gitaru je posudio od kolege iz kvarteta. Kasnije je svirka tekla u laganijem modusu, ponajviše kroz country identifikaciju.

Svima onima koji nisu toliko upoznati s opusom Billa Frisella, a otišli su na ovaj koncert zbog jazz prefiksa (pitam se ima li takvih!?!), možda su ostali malo razočarani. Isti takvi, ako su se nakon početnog razočaranja prepustili svirci, shvatili su koliko je sve u kompletu plovilo idealnim tokom, te je sve skupa možda i prebrzo završilo. Ipak, večeras smo vidjeli legendu na djelu, a to je ono što se na kraju ipak pamti!

jura // 30/10/2014