Tog je kišnog utorka u Vintage Industrial Baru započeo Taste Of Madness "festival", zapravo niz koncerata bez nekog zajedničkog koncepta ni prevelike sličnosti nastupajućih bendova. Ali "festival" zvuči puno atraktivnije.

Prva večer rezervirana je za jedne od predvodnika UK82 škole: GBH iz Birminghama. Njiihova popularnost u ovim krajevima opet je potvrđena velikim brojem ljudi na koncertu. Ovo je njihov četvrti nastup u Zagrebu i peti u Hrvatskoj, ako se ne varam, čime se mogu već mjeriti i s UK Subsima. Počnimo ispočetka. Povremeno pojačavanje kiše natjerala je gomilu na improvizacije u traženju skloništa, a pred Vintageom je već dulje vrijeme zabranjeno zadržavanje pa se tako u jednom trenutku obližnji haustor privatne kuće pretvorio u punk dernek.

Za to je vrijeme unutra koncert već odavno počeo, ali rani početak svima dobro znanog Abergaza, kao i sveprisutnog fantomskog Eksodusa nije me uspio odvratiti od srkanja pive i zajebancije na kiši. Kažem fantomskog, jer je Eksodus bend na čije koncerte redovito dolazim, ali njih osobno još nikad nisam vidio. Što se tiče Abergaza, ne sumnjam da ću ih ubrzo opet imati prilike čuti. Ušao sam tek na zadnju stvar Bastards On Parade, još jednog u nizu Dropkick Murphys/Flogging Molly copycata iz španjolske Galicije. Svirali su obradu od Cock Sparrera, We're Coming Back. Tako da ću se suzdržati od komentara. Ovom prilikom mogu samo preporučiti jedan drugi bend iz španjolske pokrajine Asturije: Skontra. Riječ je o sličnom spoju street punka i folka sa gajdama, samo što se u njihovom slučaju to čini puno iskrenije i originalnije, pošto su tekstovi na španjolskom, ako ništa drugo. Već je prije samog izlaska GBH-a na stejdž Vintage bio dupkom pun.

Za razliku od koncerta Stiff Little Fingersa dva dana prije, ova je atmosfera bila puno prigodnija za jedan punk koncert. Dim cigareta, pive u rukama, zaspali cugeri u onom prostoru pred WC-om, gomila mlađih pankera s dignutim roksama i aromatična mješavina znoja, nikotina i hmelja. Nisam se još ni snašao a GBH izlaze na stejdž s pjesmom s najnovijeg albuma Unique. Kaos je odmah počeo. Na slijedećim stvarima s Leather, Bristles, Studs and Acne i Knife Edge moshanje je doseglo razmjere onog drugog stupa, što se ne događa baš često. Slijedi Werewolves i Necrophilia, tipične džibiejčevske stvari: horor tematika začinjena crnim humorom, minimalistički rifovi s oštrom distorzijom i tupa-tupa ritam. Zvučna pozadina za poganje i moshanje u prljavoj gomili. Nakon njih slijede nešto ozbiljnije stvari, State Executioner i pomalo netipična Generals. Niz sa prvog albuma iz 1981. Leather, Bristles... nastavljaju sa Alcohol i No Survivors, nakon čega slijede hitovi sa City Baby Attacked By Rats: Self Destruct i Sick Boy. Našle su se tu i Velike Žene, Going Sideways sa najnovijeg Perfume and Piss iz 2011., Am I Dead Yet?, Kids Get Down, Drugs Party in 526. Kao pošteni samoprozvani punk rock ambasadori počastili su uzburkano more pankera sa Diplomatic Immunity i City Baby Attacked By Rats. City Baby se odmah osvećuje, a Colin se osjeća dobro sa I Feel Alright od Stoogesa. Ovaj kaos birminghamska mašina zatvara sa Maniac.

Publika je dobrih desetak minuta zvala na bis, ali ništa od toga. Ipak, nije im za zamjeriti jer su učinili jedan punokrvni punk masakr. Stagediving nije prestajao, bilo je i golotinje i ljepljive gužve, a gomila se razišla tek u sitne sate. Sve u svemu, jedan vrlo dobar nastup GBH-a, energična svirka bez puno filozofije, recept koji očito dobro pali. Ponovilo se!

Text by Joks

terapija // 21/11/2014