U okviru prvog (a ako je suditi po uspjehu koji je polučio po svim kriterijima i mjerilima vrlo vjerojatno ne i posljednjeg) Taste of Madness festivala u Vintage Industrial Baru, zagrebačka je publika imala čast svjedočiti premijernoj promociji novog albuma legendarnog Đubriva, prvoj njihovoj svirci nakon što su Krvave bajke ugledale svjetlo dana. Album je u prvih nekoliko tjedana iznimno dobro prihvaćen od strane publike i kritike, tako da je letvica očekivanja za ovaj nastup automatski bila postavljena prilično visoko. A nije počelo obećavajuće. Mrtvi Petak je kasnio s početkom nekakvih pola sata, ali isprva ni to nije bilo dovoljno da privuče više od desetak znatiželjnika. Kažem "isprva", jer se s vremenom to stanje značajno popravilo, ali su nas dečki svejedno počastili epitetom najtrijeznije publike pred kojom su ikad svirali (ovo im je bio tek peti-šesti nastup, pa se time možemo donekle utješiti). A iz njihovih ustiju, to je strašna uvreda. Mnogi su izvođači u mnogim pjesmama opjevali mnoge alkoholne napitke, ali prilično sam siguran da ne postoji bend koji je otišao do te mjere da mu je apsolutno svaka pjesma himna tom milom poroku. Dobro, istina je doduše da ih zasad imaju svega sedam-osam (mislim na pjesme a ne poroke), ali i to je sasvim dovoljno za formiranje nekih stavova i zaključaka. Kao prvo - kuži se da su alkići, ne fejkaju ni najmanje, a to im podiže kredibilitet. Broj dva - na cijelom svijetu trenutno ne postoji bend kojem bi bolje pristajala uloga predgrupe Đubrivu, kako muzički (zajebantski pank/metal), tako i vizualno (karizmatični ćelavi pjevači okruženi dugokosim metalikama). Posljednje, ali i najbitnije - Mrtvi Petak je, ljudi moji, odličan bend. Fe-no-me-na-lan. Priznajem, vjerojatno neće oduševiti svakoga, netko će im zamjeriti infantilnost i neinventivnost. Takvima će dečki vjerojatno poručiti da si odu popit' nešto. Oni otvorenijeg uma će pak biti u stanju apsorbirati njihovu konceptualnu banalnost točno onakvu kakva ona je - iskrena, zabavna i pijana. Ne glumataju da su znalci, "kradu" sve od Slayera preko Animalsa do Daleke Obale, frontmen ne zna pjevati, a bubnjar lupa isto cijelo vrijeme, i upravo to su faktori koji ih u mojim očima čine odličnima. Jer uspijevaju sve prožeti opuštenim "baš nas briga" pristupom, humorističnim stihovima i pjevnim, himničnim refrenima.

Postoje vrlo kratko i do sad su objavili samo jedan EP, ali držite me za riječ da je ovaj bend the next big thing. Jer ovo što rade muzički može proći kod fanova Brkova, Marleya i Metallice, a tekstualno kod svakoga tko si voli cugnuti. Kad objedinimo sve navedene grupacije, dolazimo do sasvim respektabilnog broja potencijanih slušatelja. Vrijedi spomenuti i da imaju tu jednu pjesmu koja se zove 7 Čaša Gnjeva Božjeg koja je apsolutna hitčina bez premca. Na zahtjev publike (koja se do kraja već solidno zainteresirala, a kako i ne bi?!) su je odsvirali dvaput, a vi ju možete čuti na njihovom Bandcamp profilu na kojem ćete odmah, ako ste pametni, i besplatno preuzeti njihov AlkoEP. Dodat ću još i kako sam ih gledao prilično trijezan, da ne bi bilo priča o promilskoj pristranosti. Đubrivo je također počelo malo "klimavo", iako u njihovom slučaju to nije bilo vezano uz publiku koja je sasvim solidno popunila Vintage. Otvorili su, kako i priliči, Krvavom Bajkom a nastavili s Totalno si luda. Iskreno, zazvučali su mi pomalo mlako, a Koja je bio nekako ukočen i bezizražajan. Nasreću, to se stanje promijenilo vrlo skoro, već negdje na Večeri uz svijeće su dečki uhvatili ritam i počeli vladati pozornicom, a i razdraganom ruljom koja je u znak poštovanja prema starim i uvijek rado viđenim znancima pauze među pjesmama kratila uzvicima Đu-bri-vo!Đu-bri-vo!

Kako to već običavaju, odsvirali su velik dio svog cjelokupnog materijala (što i nije toliki problem kad imaš dva albuma), a reakcija ekipe na nove stvari je bila, po mom sudu, vrlo dobra. Doduše, dobar dio tih "novih" stvari je nastajao tijekom posljednjih 7 godina tako da ih se već dalo čuti živo u Zagrebu. Recenzirajući album, učinilo mi se kako je jezičac na vagi ovaj put prevagnuo u korist metala naspram punka, a uživo se to u potpunosti potvrdilo. Speed metal koji skoro da je pogodniji za divljački headbanging nego za šutku, a i u kojem bolje do izražaja dolaze iznimne sposobnosti Đubrivovih (nisam siguran postoji li ova riječ) gitarista. Red novih, red starih hitova i, naravno, red priče. Svoj najduži i najupečatljiviji monolog Koja je, poptuno očekivano, posvetio diskografskim kućama. Ako ste posljednjih mjeseci čitali intervjue ili pratili facebook objave benda, mogli ste primjetiti priličnu količinu mržnje koju Đubrivo ispoljava prema tim ljudima. Nije zato bilo iznenađujuće kad ih je frontmen i ovom prilikom nazivao raznim pogrdnim imenima i omalovažavo, veličajući pritom i dičeći se statusom nezavisnog benda. Na prvi pogled, potpuno legitimno pravo od strane ljudi koji su se uvijek žalili kako su im diskografske kuće i mediji sabotirali karijeru. Na drugi pogled, Kojina retorika blago rečeno ne drži vodu i podsjeća na onu političara (upozorio nas je i da dobro pazimo za koga ćemo glasati?!) kojeg su izbacili iz stranke pa se odjednom sjetio iznositi svo prljavo rublje o kojem je do tad mudro šutio. Pobogu, ako su svi ti ljudi zbilja tolika govna, uhljebi, prevaranti i lopuže (da se razumijemo, ne tvrdim da nisu) kao što se svim silama trudite prikazati, što bismo tek onda trebali misliti o vama koji ste proteklih 7 godina proveli u njihovom sigurnom naručju??? Mislim, nezavisni pristup izdavanju albuma nije nešto što je Đubrivo izmislilo. Dapače, mali milijun bendova je odlučio rezolutno otpiliti bilo kakve lihvarske ugovore i svoj materijal ponuditi besplatno na internetu. Tako da što se tog tiče i nisu baš izumili toplu vodu, a pogotovo kad znamo da je još ove godine Koja govorio o tome kako je "album poslan u Menart na preslušavanje, pa ćemo vidjet' što oni kažu"... Sve to skupa, a posebno činjenica da se ne radi o izoliranom prozivanju nego sustavnom hejtanju kad god se pruži prilika, ostavlja u ustima gorak okus da ovdje nije riječ o pravedničkom bijesu ili weltschmerzu nego naprosto frustracijama na osobnoj razini.
No, koncentriramo li se isključivo na muzički dio, neupitno je da je bend odradio vrlo solidan nastup koji je protekao u vrućoj atmosferi, a pogotovo na dva bisa kada su nas uveselili ultimativnim hitovima Vaša Kćerka i Šta Je? pri kojima je nastao teži raspašoj. Iskreno, ali zbilja, najiskrenije, se nadam kako na promociju slijedećeg albuma nećemo morati čekati sedam godina, ali vjerujem kako bismo svi ipak to potpisali kada bismo znali da će biti barem jednako dobar kao ovaj čijoj smo premijeri svjedočili u petak.

ujak stanley // 24/11/2014