Nakon proteklih dana katoličkog prežderavanja i oblokavanja pod izlikom rođendana spasitelja našega, svi oni koji su preskočili ispovijed ove su nedjelje (prikladno) hodočastili u Attack da prisustvuju i sudjeluju u manifestaciji ispoljavanja katoličke krivnje. Iako su izostali tradicionalni motivi poput raspela i kruna od trnja, a koliko sam primjetio ni inicijativa za grupno moljenje krunice se nije proslavila, svejedno nije bilo loše.

Vremenski su uvjeti ispraznili dvorište do mjere da sam se pri dolasku prepao kako sam opet promašio dan. Sreća pa mi se od te silne hladnoće, također poznate pod nazivom - pivo, bilo pripišalo pa sam potaknut time otkrio kako se narod isprepleo u sanitarnom čvoru (čija je čistoća posljednjih tjedana na zavidnoj razini, najozbiljnije vam govorim) i tamo krati vrijeme lošim vicevima i krvlju kristovom solidne kakvoće. Točno u trenutku kad sam zakoračio u Attack da pristupim žigiranju, sa svirkom su otpočeli The Celestoids. Sva sreća da nisam ušao nekoliko trenutaka kasnije, jer propustio bih im nastup. Šalim se, ali samo dijelom. Jer ili su toliko fenomenalni da se dok ih slušate vrijeme jako ubrza, ili su jednostavno svirali deset minuta. Da vas ne držim u neizvjesnosti, točan odgovor je pod rednim brojem dva. Ti Kvatrić panksi očito imaju pet-šest garaža na raspolaganju, a i isto toliko sati slobodnog vremena dnevno. Bila je ovo naime još jedna njihova inkarnacija. Konkretno - muški dio Modern Delusiona je, valjda kako bi sve proteklo u religioznom tonu, posudio bubnjarku od prijateljskog beogradskog Chresus Jista. Ne znam kakva je budućnost ovog benda (i ima li ju, s obzirom na geografska ograničenja), ali znam da su mi se svidjeli i da želim čuti više nego što sam imao priliku za vrijeme ovog "trailera". Zvučali su očekivano garažno i mutno, ali i nekako iznenađujuće catchy, poletno. Stihove, jasno, uopće nisam mogao razabrati pa sam se igrao singalonganja neartikuliranim mumljanjem u bradu što me prilično zabavilo i vjerojatno mi još malo podiglo ocjenu ovog koncerta. Bila im je ovo premijerna svirka a skupila se solidna količina ljudi (60-70, po mojoj procjeni) i napravili su solidnu atmosfericu tako da mogu mirne duše zaključiti da su bili solidni.

Nakon domaće predgrupe, uslijedio je austrijski tandem. Remedy su prošlog mjeseca izdali svoj album prvijenac, pa su nam ovom prilikom došli to ispromovirati. Ako se među desecima izvođača istog imena uspijete domoći njihovih Bandcamp i Facebook stranica, uvidjet ćete da se deklariraju kao komunistički grunge/punk. Takva definicija na papiru možda može stajati, ali mislim da ipak stvara krivu predodžbu o ovim momčićima. Kada bih nekim ludim spletom okolnosti dobio odgovornost i čast da ih "rebrandiram", odlučio bih se za - indie narko-nerd punk. Najviše što su se ti slabo uhranjeni dečki približili grungeu je činjenica da nisu oprali kose, a neka mi oproste ali čim ih vidite jasno vam je da je ta spika s komunizmom više bazirana na kvazi-intelektualnim preseravanjima ljudi koji iz nekog razloga misle da ih to što se žele nesmetano drogirati čini komunistima, nego bilokakvom aktivizmu ili nekoj stvarnoj ideji i akciji. Znam da je glupavo robovati fizičkom izgledu, ali odgovorno tvrdim da su prenježni da bi bili radnička klasa, a kamoli za revoluciju.

Svaki posjetitelj punk gigova u Zagrebu dobro zna kako stvari stoje - imamo punk svirke i "punk" svirke. Evo malog vodiča za lakše raspoznavanje zbunjenima - na PUNK svirci se nalazite ako čaša piva leti zrakom i pogodi vas u glavu, neki nadobudni lik pokušava stagedivati i pritom se polomi, poberete laktom u rebra u šutki i opizdite nekog laktom u rebra u šutki, a kad se vratite kući, ukućani vam prigovaraju da cijeli stan smrdi od vas, a vi vidate rane uz Dobro Jutro, Hrvatska i shvaćate da vam je odjeća blatna i poderana. Na "PUNK" ste pak gig naletjeli ako se oko vas nalaze ljudi koji stoje čvrsto ukopani u mjestu i kimaju glavama s izrazom blagog zadovoljstva, 90 posto ljudi nije skinulo ni ruksake, a kamoli jakne, svi plješću kratko i odmjereno i ne žele ni za živu glavu podviknuti da hoće još jer će im biti neugodno ako im se nitko ne pridruži, a ako se počnete naguravati pogledat će vas prijekorno i poslije vas ismijavati sa svojim jednako plahim i suzdržanim prijateljem nakon što sa svirke odu prije kraja jer su, iako je bend bio super, ipak htjeli uhvatiti zadnji dnevni tramvaj za doma.

Empirijskim ćete pristupom lako i brzo zaključiti da su u našem gradu PUNK koncerti s odgovarajućom publikom najčešće rezervirani za domaće i regionalne bendove te renomirana strana imena (nedavni primjeri - Ciroza i Biciklić u Fanatiku, Motus i Pankreas u Grey Roomu, Totalni Promašaj i AK 47 u Attacku te G.B.H. u Vintageu), dok se gostovanja ovakvih bendova kao što je bečki Remedy redovno pretvore u događaje ove druge kategorije u kojima je jedino što vas zaokuplja više od same svirke briga da ne biste nekome nagazili na cipelicu. Da, zaboravio sam napomenuti kako su te večeri bendovi svirali u parteru, koji metar ispred pozornice. To bi, po mom mišljenju, trebala postati stalna praksa na ovakvim eventima u Attacku jerbo, osim što se prostor odmah čini punijim, osigurava se automatski i da svatko tko želi vidjeti bend mora prići čim bliže, čime se riješavamo onih odvratnih par metara praznine između izvođača i publike koji bi u suprotnom sasvim sigurno bili prisutni.

Od puste priče, nikako da vam objasnim da taj Remedy uopće nije loše bend. Stavimo li sve drugo po strani, njihovom zveketavom melodičnom punk rock zvuku kao takvom se nema što prigovoriti. Meni dosta baca na Nothington, Off With Their Heads, pomalo i Elway kojeg smo mogli čuti na istom mjestu prošle godine. Cijelo vrijeme stoje u širokom raskoraku, gledaju u pod i ne pričaju gotovo ništa, ali to valjda nadoknađuju time što sva četvorica sudjeluju u pjevačkim dužnostima. Jedan gitarist se trudi isfurati Cobain shemu, dok drugi, jadan, baca na onog Blumberga iz Yucka. Nećete o njima pisati pismo staroj majci, niti ćete za njihov prvijenac dati 7 dolara na Bandcampu, ali ćete ga vjerojatno skinuti besplatno kad vam se za to ukaže prilika, čisto jer su vas se dojmili taman dovoljno da ne želite zaboraviti na njih. Zadnji su svirali Catholic Guilt. Upoznali smo ih još prošlog proljeća kad su u Grey Roomu bili predgrupa Sickoidsima (s kojima ih često uspoređuju), zatim su na zimu u Močvari podržali Autistic Youth, a sada su nam se ponovno vratili, po prvi puta u ulozi headlinera. I oni su nedavno, nakon raznih splitova i singlova, objavili svoj prvi full length album kojim dominira puno žešći i mračniji zvuk od onog njihovih prethodnika te večeri na podu Attacka. Ta tri lika dolaze iz Graza i otpržili su četrdesetak minuta svog hardcorea u kojem se daju primjetiti primjese d-beata, i ljutitog starog zvuka u fazonu Poison Idea. No, čak ni ta, neupitno visoko energična i nabrijana muzika, nije uspjela izazvati ikakvo komešanje među rajom, ako ne uračunamo Njecovo bacakanje po podu. Kako god, dečkima je ovo bila jedna od zadnjih svirki prije nego što na proljeće krenu na američku turneju s koje će se, sasvim sam siguran, vratiti kao veći i cijenjeniji bend. Fino praše, i osobno mi je to uživo čak zvučalo puno bolje nego na albumu koji me nije oborio s nogu. Sretan im put i do skorog viđenja.

Osvrnemo li se na punk koncerte u gradu Zagrebu u godini koja je iza nas, doći ćemo do zaključka da su moja gore vidljiva zanovijetanja vjerojatno dobrim dijelom utemeljena na razmaženosti. Jednostavno, skoro pa legitimnom se čini teorija po kojoj je bilo više gigova nego što ima pankera. A dok je tako, nemamo se pravo buniti. Bar ne previše. Nadam se i da smo ovom prilikom pokazali nebesima dovoljno katoličke krivnje da nam oproste sve, smiluju se i daruju barem jednako bogatu koncertnu 2015. Sretna Nova!

ujak stanley // 31/12/2014

> vidi sve fotke // see all photos