Zadnji i jedini put kad sam Lamb vidio u živo, bilo je u Tvornici prije par godina. I s obzirom koliko sam volio njihove albume, nisu me se dojmili koliko sam možda to priželjkivao. Tada su promovirali netom izašli, peti po redu studijski album ''5''. Prije toga bend je uzeo pauzu i svatko se okrenuo nekim svojim idejama a kako su sami rekli, izdali su ga na nagovor fanova. Davno prije toga (1996.) Lamb su već na prvom albumu sakupili nekoliko veoma dobrih pjesama, pa onda pokazali što sve umiju na odličnim albumu ''Fear of Fours''. 2001. je uslijedio ''What sound'' koji je s tog puta malo skrenuo i prednost dao više elektronskom prizvuku. Bez njima prepoznatljivog zvuka kontrabasa. No s druge strane ''Between darkness & wonder'' se vratio na stari put ali pravi nasljednik drugog albuma bio je tek album ''5''. Na njemu su uspjeli u obje strane otići još dublje i kao da su nastavili tamo gdje su stali 99-te. Kopali su još dublje u emotivnu i veoma slikovitu melodiju, ali istovremeno stvarali pjesme koje bez problema mogu tresti klupske podije.

Godina je 2015. a Lamb su prošle godine izdali album ''Backspace unwind'' i ponovno zakoračili nekim novim putem. Put ih je doveo u Sloveniju, pa smo se taj dan uz zalazak sunca već lagano kotrljali prema Ljubljani. Teren su u najavljeno vrijeme pripremali Bowrain, iza čijeg imena se krije mastermind, kompozer i pijanist Tine Gregurevič sa popratnom ekipom. Tine za potrebe live nastupa koristi pomoć od nekoliko glazbenika. I to vjerojatno onih koji su mu geografski bliži, jer se kreće na relaciji Nizozemska-Slovenija. A ovaj puta to su bili Mario Babojelić na klavijaturama i ostaloj elektronici, ali i gitari koju je također maskirao koječim, te Lili Kongo kao vokal. Moram priznati da sam ostao veoma pozitivno iznenađen onim što su prezentirali. Uglavnom, tu je brdo klavijatura, efekata i softvera u igri, a konačna mješavina toga bila bi na tragu jazza, elektronike, downtempa i srodnih smjerova. Ono što vam može prolaziti kroz glavu kad ih slušate su recimo Portico Quartet, Massive Attack, Portishead, ali u neku ruku i radovi Thom Yorka. U početku tu su bili Tine i Mario a Lili im se pridružila naknadno, otpjevavši nekoliko pjesama. Ima zanimljiv i sjetan vokal koji taj tren nisam uspio točno svrstati, no stalno me kopkalo u glavi. Zvuči slično ovom, onom, itd… no u principu glazba je ta koja ih definira. Njihov zadnji album nalazi se na streamu i možete ga besplatno preslušati. Ako volite gore navedene ''sastojke'' mogli bi vam se svidjeti. Odsvirali su set od nekih 45 minuta i pozdravili se s nama a na pozornicu su se ubrzo popeli Lamb.

Lou na prvu i u vizualnom obliku u bijeloj haljini predstavlja suprotnost Andyju koji dolazi u kratkoj majici bez okovratnika, onako izderana, kao da živi na pustom otoku. Uz ''divljeg'' Andyja na elektronici i graciozne Lou, tu je ponovno bio i kontrabasist Jon Thorne. Krenuli su jednako kao i na albumu, sa ''In Binary''. Manje distorziran elektronski zvuk nego na snimci, a iako ga osobno ne volim baš previše, kad se dobije cijela zvučna slika sve nekako sjedne na svoje mjesto. Pa čak i onaj wob-wob-dub-step-bas koj se ponekad diskretnije ili manje diskretnije provlači kroz pjesme. Ono što mi i danas, nakon nekoliko preslušavanja albuma u neku ruku smeta je veoma sličan pumpajući ritam koji se provlači kroz više od pola albuma. Sjetite se recimo gore spomenutog ''Fear of fours'' i njegovih vrludanja. No u smislu toga da je gotovo svaka pjesma imala neku svoju priču. Od lagane i nježnom melodijom obavijene ''Softly'' ili ''Lullaby'' pa sve do energičnih i plesnih ''Ear Parcel'' i ''Little things''. Tako je uglavnom i na ovom albumu, no ipak zaokružen je većinom sličnim jednostavnim tempom i, ako se mene pita, s te strane su imali i boljih dana. S druge strane, Lou je baš na tim wob-wob pjesmama izgledala kao da daje svoj maksimum. Kad u živo i na dobrom soundu pokaže svu raskoš glasa na pjesmi koja joj to dopusti kao recimo ''Nobody else'' dođe vam da se naježite. Normalno da svirka nije prošla bez nekoliko starijih hitova, no izveli su većinu pjesama sa novog albuma. A bili su i na bisu. I sad na kraju ne znam bi li mogao reći jesam li bio u potpunosti zadovoljan onim što sam čuo. Nekako sličan i ne previše ''vau'' doživljaj. Slično kao i u Tvornici prije gotovo četiri godine. Također, ono čega se također točno sjećam je zvuk. Bio je kompletno drugačije podešen. Kontrabas je tad parao i vladao tonovima koji su nas dobrano protresli, a ovaj puta to je gotovo u potpunosti bio Andy. No to ipak ima više veze s novim materijalom nego sa toncima. Mislim da bi ih iduće valjalo uloviti tek kad negdje nastupaju sa simfonijskim orkestrom, ali to su pak veoma rijetke prilike. Vjerojatno bi taj koncert bio prava delicija za uši. Na kraju, makar su nastupali bez orkestra, ipak se isplatilo potegnuti do Ljubljane.

mario m. // 07/03/2015

> vidi sve fotke // see all photos