Nakon samo godinu dana izbivanja, u grad su nam se vratili Pankrti. Mjesto održavanja je i ovaj put bio KSET, koji se pokazao dobrim domaćinom za njihove punk lekcije iz prahistorije. Bend je to koji zaslužuje ogromno poštovanje zbog niza različitih činjenica, ali ponajviše zbog toga što i dalje sviraju u postavi s 4 originalna člana. Uzmemo li u obzir da su se okupili prije 38 godina, onda je to zbilja nešto što ulazi u kategoriju "vjerovali ili ne". Ti su ljudi bili pioniri jednog novog zvuka i pokreta na ovim prostorima, i to im nitko ne može oduzeti. Danas su oni nešto sasvim drugo, ali nostalgija je jedna od učestalijih emocija u ljudi, tako da će Pankrti vjerojatno moći napuniti KSET kad god zažele. I koliku god cijenu ulaznice stave. Prošli su nas put Pankrti iznenadili slovenskim heavy metal djevojkama Hellcats, a ovaj je put ulogu predgrupe odigrala koprivnička Banana Smrti. Bend je to koji je pod svjetlo reflektora došao tako što ih je pogurao Miki Solus, bili su mu predgrupa u Spunku prošle zime i u KSET-u u lipnju. U međuvremenu su se malo pritajili što se tiče koncertnih aktivnosti, gotovo da sam i zaboravio na njih, ali ovom su prilikom pokazali da nisu tratili vrijeme već su marljivo radili na novim stvarima koje su i dalje u tom indie/punk/garage điru, baš kao i one s njihovog (također u međuvremenu objavljenog) EP debija Životinje. Banana Smrti je skroz zanimljiv bend, prije svega zbog jednog avangardnog pristupa tekstualnom dijelu priče. Ništa o čemu govore nema pretjeranog smisla, već se uglavnom svodi na gotovo nasumično nabrajanje raznih zanimljivih pjesničkih slika. Ali, to danas prolazi. Ako je spomenuti Miki Solus mogao uspjeti s vrlo sličnom taktikom, onda neupitno ima šanse i za Bananu smrti. Njihovi su stihovi, doduše, važno je naglasiti, bitno minimalističkiji. I postava im je takva - samo su dvojica. Omaleni basist i vokalist koji se drži vrlo ozbiljno dok nam pjeva o tim svojim čudnovatim dogodovštinama s beštijama, vanzemaljcima i inim bićima i bubnjar koji je većinom bio obavijen oblakom dima pa nismo baš sigurni kako se drži. Ne znam koje će izvođače ovi momčići navesti ako ih upitate tko su im uzori, ali po mom mišljenju se tu najviše osjeti tumaranje po putu kojeg je utabao Repetitor. Mogu ići ruku pod ruku s još ponekim novijim, i odreda vrlo mladim, bendovima takvih afiniteta kao što su Rusti i Kapetan Snješka. Samo što je kod Banane ipak prisutno manje "indie pederane" a više oslanjanja na punk i novi val (neizbježno je spomenuti Disciplinu Kičme, ne samo zbog "drum&bassa"), tako da su, oprostite na klišeju, zbilja poslužili kao jako dobra uvertira za zvijezde večeri. Onima koji se vole pitati što je pjesnik htio reći, Banana će smrti vjerojatno ići na živce. Ali, ako se palite na stihove legendarnog Milana Apoteke, pa čak i Kawasaki 3p-a (srodna im je opsesija životinjama), uz Koprivničance bi mogli uspješno pustiti mozak na pašu. Neki emotivni trubadur ili kakav osviješteni kroničar će se možda namrštiti i reći kako nema ništa lakše nego servirati prve dvije pizdarije koje su ti pale na pamet narodu pod kvazi-zafrkantske stihove. To je možda i istina, ali koga briga? Davno smo rekli sve suvislo što smo imali, prostora za originalnost ima još jedino u avangardnom pristupu. Je li ova moja teza istinita? Vjerojatno ne, ali dobro zvuči. Baš kao i njihove pjesme. A to je, na kraju dana, jedino bitno. Brzinski su odsvirali 13 komada od kojih je najzaokruženiju strukturu pokazala Oni Sanjare, a onda su zbrisali i prepustili pozornicu trostruko starijoj gospodi.

Pankrti su se iznova aktivirali 2007. godine, na tridesetu godišnjicu osnutka benda. To da su se "aktivirali" treba uzeti sa zadrškom pošto ne pokazuju nikakve naznake za skorom turnejom ili ikakvom diskografskom aktivnošću. Naprosto odsviraju par gigova godišnje, za dobra stara vremena. Nek se zna da sam ja čovjek u dvadesetima koji na gig nije išao iz takvih nostalgičnih pobuda, već sam se nadao dobroj svirci istinski legendarnog benda. Je li takva i bila? Hmm, na mahove... Što se tiče publike, ona je očekivano bila sastavljena većinom od ljudi u četrdestima pa sve do onih koje mogu mirna srca nazvati djedovima. Pošto ovaj bend ništa novo nije objavio već trideset godina, to je sasvim logično - malo tko od današnje punk mladeži u gradu brije na Pankrte. Tako da se onda ekipa ponašala sukladno godinama - nije bilo znakova života osim pristojnog pljeska nakon svake pjesme. Samo, osim u publici, bila su tu još 4 djeda na pozornici (pojačana jednim mladićem na solo gitari koji ne liči na Pankrte - ne samo zato što ne brije bradu, brkove) i to se jako osjetilo. Često se zna reći da su pjesme Pankrta i danas aktualne. Ja o tome nemam pojma pošto, na moju sramotu, devedeset posto slovenskog jezika jednostavno ne razumijem. Ali zato otkidam na Dolgcajt zbog ubojite punk rock svirke kakvu je danas, kad je žanr zagađen raznim prefiksima, teško naći. Nažalost, od te ubojite svirke je ostalo vrlo malo. Pankrti su danas mlaki, tromi, umorni. Stoje u mjestu, gledaju u pod, i odrađuju posao. U situaciji u kojoj su sada, bili bismo im u stanju oprostiti puno toga (jednostavno zbog činjenice da još uvijek egzistiraju), samo da su pokazali strast, emociju, ljubav. Ali nisu, nažalost.

Počelo je prilično obećavajuće, Anarhist i Lepi In Prazni su bile odsvirane donekle energično, a Lovšin nas je zabavljao svojim sićušnim plesnim koracima i općenito intrigantnom pojavom. Odmah je, doduše bilo jasno da ni mlađahni kosmati gitarist ne radi previše dobroga za cjelokupnu zvučnu sliku, većinom nam je pokazivao svoje umijeće u nekakvim hard rockerskim pedaliranim solažama koje i ne pristaju baš najbolje jednom old school punk rock bendu. Mislim, nije li cijela filozofija punka (kojeg su Pankrti jedni od prvih predstavnika u Jugoslaviji) bila odmaknuti se od nepotrebnog filozofiranja i preseravanja u muzici? Odgovorno tvrdim da bi se Pankrti mogli riješiti svog mladog prijatelja bez da zvuk benda ispašta. Dapače. Lovšin je posvetio koncert preminulom Vladi Divljanu i pričao nam malo o svojoj novoj knjizi, narod je izgledao zadovoljno, večer je išla svojim tokom. Činilo se da sve više-manje dobro funkcionira, tamo negdje do Živ Spomenik Neumnosti. Međutim, središnji je dio koncerta bio baš, da prostite na izrazu, dosadan. Da ste mi stavili povez preko očiju, gotovo da bih pomislio da sam na terasi hotela s tri zvjezdice u Opatiji gdje lokalni bend početkom rujna svira raštimane obrade novovalnih pjesama. Baš su upilali, smorili nas malo čak. Preduge solaže, prespor ritam, njihovo pokislo držanje, monotone pjesme, sve su to faktori koji su doveli do očiglednog zamora i zbog kojih se činilo da nastup traje puno duže nego što je zbilja trajao. A to nikad nije dobar znak. Ali zbilja, nitko se ne bi ljutio na njih da su izbacili 4-5 pjesama sa setlite. Odsvirali su ih 25 i to je, složit će se većina onih koji su bili na gigu, ipak bilo malo previše. Atmosfera se ipak znatno popravila pred kraj kad su zasvirali bezvremenske hitove Totalna Revolucija, Bandiera Rossa i Osmi Dan, pa smo ih (ne baš glasno, više iz pristojnosti) dozvali i na bis na kojem smo, uz Lublana Je Bulana i još par stvari, čuli i nešto što je zvučalo kao isprika ako su previše zvučali kao Coldplay. Simpatična pošalica na koju se nitko nije smijao jer je bila preistinita. Svjestan sam da nije lijepo od mene govoriti protiv takvih uvaženih veličina kao što su legendarni Pankrti, i možda bi moj dojam o ovom koncertu bio potpuno drukčiji da sam ga promatrao kroz nostalgijom zamagljene naočale. Ali nisam, što je tu je. Naočale ne koristim, vid me još uvijek dosta dobro služi. A ono što sam u petak u KSET-u mogao vidjeti, to je bila skupina ljudi koja, osim dvosatnog podsjećanja na neka "bolja" vremena, nije imala puno toga za ponuditi. Sorry Pankrti, ali vaše je vrijeme definitivno davno prošlo. Za razliku od Banane Smrti, njihovo tek dolazi.

ujak stanley // 09/03/2015