Pankeri idu na punk gigove, hardkoraši na hardcore, metalci na metal. A tko ide na experimental drone doom folk nastupe? U želji da dobijem odgovor na to i još poneka pitanja, na takav sam se jedan koncert u ponedjeljak otputio i ja sam. Svatko ima neki svoj (bio on uži ili širi) glazbeni "comfort zone", muziku o kojoj se smatra kompetentim pričati i analizirati ju. Ovo što su nam te večeri podarili američki Timber Rattle i zagrebački A.G., priznat ću vam odmah, nikako ne ulazi u tu kategoriju što se mene tiče. Štoviše, kada bih bio skroz iskren, priznao bih vam da o navedenoj vrsti glazbe naprosto nemam pojma. Tako da vas unaprijed molim da sve moje iznesene stavove uzmete sa zrncem soli, kao da slušate vlastitu babu kako vam priča o biciklizmu. Sad kad smo to razjasnili, neka se zna i to da se ja ipak neću ustručavati iznijeti svoje mišljenje o doživljenom, jer drukčije ne znam.

Nakon što sam ušao u klub, ovlaš primjećujući da je okupljenih oko 40, odjednom sam dobio flashback na kolovoške procesije i vjeronauk u crkvenom podrumu. Močvarom se, naime, širio jak miris tamjana. U pauzi među izvođačima se pojavio i gospon koji je dimio iz tanjurića i hodao naokolo kao da je to nešto najnormalnije. Kaže da to radi već godinama po klubovima i da vjeruje da Močvara nikad nije tamjanjena pa je, eto, došao ispraviti tu nepravdu. Čudnovat hobi, u svakom slučaju. Ali, moram priznati da je odabrao dobru večer za tako nešto - pridonio je uspavano-mistično-intimnoj atmosferi koja je te večeri vladala klubom.

Pri dolasku, iznenadilo me što nitko ne pušta nikakvu muziku za zagrijavanje pa sam odmah produžio kraj šanka i otišao u samu koncertnu dvoranu da vidim o čemu se radi. U njoj se moglo čuti nekakvo jednolično tupo zujanje i vidjeti samo jednu osobu - tanašnog čovjeka u crnoj odjeći kako čuči i prčka po raznim uređajčićima na "pozornici" (nastupi su se u biti održavali ispred stejdža) i pritom izgleda jako ozbiljno i uživljeno. Prišao sam mu i priupitao ga neko glupo pitanje a on me samo prijekorno pogledao i nešto promrmljao. "Dobro", razmišljao sam, "čovjek se priprema za nastup a ja ga tu jebem s glupostima. Najbolje da ga pustim na miru". Tako da sam se onda udaljio i promatrao ga iz sigurne udaljenosti, pijući pivo i iščekujući početak nastupa. Zašto vam ovo sve, pobogu, pričam? Pa, zato što mi se, iz današnje perspektive, čini da mu se nisam smio uopće obratiti pošto je on tad već, vrlo vjerojatno, bio otpočeo nastup. To jest, možda je počeo i u 6 popodne, tko to može znati. Zujanje s mjestimičnim šumljenjem se nastavljalo a publika je također u međuvremenu skužila da je vrag odnio šalu i da to očito mora biti to pa su jedan po jedan ulazili unutra sve dok svima nije postalo jasno da je koncert, u nekom potpuno nedefiniranom trenutku, zbilja započeo.

Taj se gospodin zove Andro Giunio i u tih pola sata otkad smo skužili da se nije pokvario zvučnik nego da to on nastupa, izveo je jedan performans koji mogu okarakterizirati čudnovatim. Niti u jednom trenutku nije rekao niti riječ, niti je podigao pogleda sa svojih pedala (i tko zna čega sve još ne) što su bile raspoređene po podu i žmigale kao božićne lampice. "Izveo" nam je jednu neprekidnu kompoziciju koja se sastojala od dugog ponavljanja nekog dominantnog tona koji bi bio praćen raznim pozadinskim zvukovima i tako u krug. Tempo i dinamika su se ponešto mijenjali ali nikad ne pređoše u nešto što se ne bi moglo nazvati uspavankom. Riječ "izveo" sam stavio pod navodnike jer, svaka njemu čast na ekperimentalnom pristupu, ali dojma sam da se ovako nešto moglo i nasnimiti kući, pa onda lijepo doći u Močvaru i stisnuti play pa zasjesti u miru i popiti piće. Možda se radi o mojoj sramotnoj ignoranciji, ali ne mogu se oduprijeti tom dojmu. Ipak, ovako smo imali priliku gledati čudnog čovjeka kako kleči i giba se naprijed-nazad, i to valjda nešto vrijedi. E, umalo zaboravih, on je cijelo vrijeme imao i gitaru u ruci, ali niti u jednom momentu na njoj nije odsvirao ništa "konkretno", tek bi tu i tamo malo zadrndao po njoj - ona nije bila ništa više nego samo jedan u nizu njegovih aparatića za šumove i zvukove. Kad su shvatili da se ovaj performans neće razmahati ni rasplesati ih, ljudi su masovno posjedali po podu i pozatvarali oči. Uradio sam to i ja, ali moram priznati da iza zatvorenih očiju nisam vidio ništa - ovaj me nastup ostavio praznim i nezainteresiranim da se ikada ozbiljnije upustim u istaživanje eksperimentalne drone glazbe. Izgleda kako se ostatku škvadre ipak više dopalo, pošto je momak dobio aplauz glasniji nego što bi ga se očekivalo od 40 uspavanih ljudi koji sjede po podu. Nije se ni zahvalio, samo je bez riječi i pognute glave šmugnuo u mrak.

Dok sam se ja bavio razmišljanjem sviđa li se ljudima zbilja ono što su upravo čuli ili samo drže da je jako fora glumiti da ti se dopada nešto što prosječnom čovjeku ne bi palo na pamet slušati, svoje je pozicije već zauzeo Timber Rattle. Radi se o jednom na mnogo razina specifičnom bendu, ali ponajviše se ističu po tome što nemaju profile na društvenim mrežama. To se može smatrati statementom protiv svega što one predstavljaju, ali jednako tako moguće predstavlja i zanimljiv pokušaj brendiranja sebe samih, pošto možete biti sigurni da ih se u svakoj najavi igdje ikad spominje kao "onaj bend koji nema Facebook". Evo, i ja sam to upravo uradio. Osim toga što nemaju Facebook, nemaju još puno toga. U biti, njihova glazba se i ističe upravo onime što joj nedostaje, u odnosu na prosječnu muziku 21. stoljeća. To molim neka se ne shvati u negativnom kontekstu, dapače. Oni sviraju jako jednostavnu glazbu koju, osim par akorada na gitari, mjestimičnog udarca u bubanj i tihog zvuka klavijatura, karakterizira i troglasje koje evocira srednjovjekovne korale (tamjan!). Osim toga, da se primjetiti i utjecaj indijanske glazbe, kao i onaj hipersenzibilnih americana/folk izvođača.

Da se razumijemo - gazda je dečko koji svira gitaru i zavija o ljubavi, prirodi i ostalim motivima koji zaokupljaju ove plahe ljude. Ova druga dvojica su sporedni igrači, bubnjar udari u bubanj svake prijestupne a lik na harmoniju je tu da nas svakih par pjesama malo razbudi kakvim iznenadnim glasnim efektima (koji onda izazivaju nevjericu, pa čak i smijeh, pošto se ni po čemu ne uklapaju u ostatak priče). Dok sam ih gledao, stvorio sam dojam da se zbilja radi o jako povučenim ljudima, autistima koji stvarajući ovakvu muziku pomažu sami sebi udaljiti se od autiju i sivih pročelja u svijet rijeka, šuma i dolina. Pritom kao da ih ne zanima baš što ćemo mi o tome misliti, jedva da nas i doživljavaju. Ako je ovaj koncert i po čemu bio poseban (a bio je po mnogo toga), onda je to po činjenici da nitko od izvođača tijekom cijele večeri niti u jednom trenutku nije rekao ni riječ. Kao i za vrijeme nastupa A.G., narod je posjedao po podu i u stanju polu-hipnoze pratio njihovu minimalističku seansu. Na albumima im pjesme traju po 10 minuta i dominira drone zvuk harmonija. Uživo je priča ipak drukčija, pjesme su puno kraće i gitara ima dominantnu ulogu. Samo, kako nastup odmiče sve je teže zadržati koncentraciju - primjećuje se kako je svaka pjesma vrlo slična onoj prošloj i polako se ulazi u sneno stanje. Ne šalim se i ne prejerujem, siguran sam da je bilo ljudi koji su zaspali, čini mi se da sam i sam na trenutak podlegao slatkom zovu boga Morfeja. Da se radilo o nekom drugom izvođaču, to bi vjerojatno bila ružna stvar. Ali uvjeren sam da Timber Rattle nema problem s tim da uspava ljude, možda im je to i krajnji cilj. Čini mi se da čak ni u publici za vrijeme njihovog koncerta nije ništa rekao, dijelom vjerojatno i zbog toga što je bend bio dovoljno tih da bi ih to omelo. Na kraju smo uspjeli iskamčiti bis na kojem su odsvirali pjesmu koju su možda već odsvirali prije tog, a možda i nisu. I to je bilo to.

Dan poslije, ovi su ljudi, vjerovali ili ne, nastupili u knjižnici u Klanjcu. Kad čovjek razmisli, to je čak i pogodnije mjesto za ovaj bend nego Močvara, prije svega zato što njihovoj pastoralnoj glazbi sigurno bolje odgovara prostor koji ima stolice - nitko ne voli stajati na misi. Timber Rattle egzistira na nekom potpuno posebnom oblaku u odnosu na svu ostalu muziku na svijetu, napajaju se iz nekih drugih, vjekovima zaboravljenih izvora. Jako je teško o njihovom nastupu izvesti neki generalni zaključak, pošto je njihov stil vrlo intiman, osoban - siguran sam da je na svakog od prisutnih ostavio drukčiji dojam. Sigurno je samo da obaraju s nogu -poželjet ćete sjesti u roku odmah.

P.S. Volio bih moći odgovoriti na pitanje s početka, ali nisam mogao sortirati uzvanike ni u koju društveno supkulturnu grupu.

ujak stanley // 19/03/2015