U drugoj polovici travnja, velški bend This System Kills otisnuo se na europsku turneju. Nakon što su prošli kroz Nizozemsku, Njemačku, Češku, Sloveniju i Srbiju, ovog su ponedjeljka ti stari panksi došli i u naš grad, kako bi priredili ludi hardcore punk dernek u klubu Attack. O tome je li im to i uspjelo ćemo nešto kasnije, zasad recimo kako nisu nastupili sami, podržali su ih bendovi Akromatopsija iz Zagreba i Kontradiktorna Predispozicija iz Slavonskog Šamca. "Nije neka pretjerano atraktivna kobinacija", razmišljao sam vežući bicikl na stup ispred ulaza u Mediku, "ali jamačno će privući barem 40-50 standardnih znatiželjnika koji će pripomoći u stvaranju dobre atmosfere". Na prvi bend, Akromatopsiju, sam okasnio. Izgleda da su s nastupom počeli točno u najavljenih 21 h, jer ja sam došao oko 21 i 15 i uhvatio tek dijelić svirke. No, i iz tih par pjesama se dalo iščitati ponešto. Prije svega, ovo je momcima bila prva svirka. U životu. Ta činjenica automatski budi dozu blagonaklonosti u me, početničke pogreške i nesigurnosti pretvara u dječji šarm i želju da ih zagrlim. Ali zbilja, utisak koji su na mene ostavili se može svesti na - "joooj, što su slatki". Ima ih pet, od toga dvojica vokalista. One pjesme koje sam čuo bi se mogle okvirno opisati kao hardcore/crust punk, samo što su bile odsvirane na način koji je uključivao dovoljno vrludanja i nelogičnosti da bi ih se, ako izignoriramo da to vjerojatno nije bilo planirano, moglo nazvati eksperimentalnim skladbama. Trajale su u prosjeku valjda četrdesetak sekundi, a nakon nekih od njih bi poneki član benda nastavio sviruckati kao da ni sam nije svjestan da je pjesma završila. Tu i tamo je zazvučalo i kao da nisu svi sigurni koju pjesmu sviraju, svatko je peglao neku svoju briju. To nikako ne govorim u negativnom kontekstu, dapače. Meni je to bilo jebeno, istinski sam uživao promatrajući ih. U publici je bilo tridesetak ljudi (mahom njihovi prijatelji, djevojke, sestre, što li...) koji su im također davali glasnu podršku sa smiješcima na licima. Zbilja, vrlo je teško bilo ne smiješiti se. Pogotovo po završetcima pjesama koji su jednostavno ostavljali ljude u nevjerici. Teško je to objasniti. Nije to bio zluradi podsmijeh, više ona vrsta emocije koju doživite kad naprimjer gledate bebu kako uči hodati ili prvašića kako se napreže recitirajući abecedu. Koliko god ovom bendu želim sve najbolje i vjerujem da će iz svirke u svirku pokazivati napredak, u biti se potajno nadam da će zauvijek ostati ovako mali, ukočeni i zbunjeni jer je to zaista nešto neopisivo simpatično. Obično kako koncert odmiče, raste i broj posjetitelja. Tako to bude inače, da. Ovaj put je bilo nešto drugačije. Ekipa koja je došla pogledati Akromatopsijin prvi nastup očito i nije nešto ludo zaljubljena u punk, pa su se lagano pokupili kućama i ostavili KDP da svira pred nas desetak. Otužna je to bila scena. No, što je tu je - svirati se mora. KDP je trio koji svira preko deset godina, a ja na vlastitu sramotu nikad čuo za njih do ovog nastupa. Očito nisam jedini u gradu koji ne zna za njih, u suprotnom bi se netko pojavio na gigu. Sviraju punk s elementima svega i svačega, od žestokog hardcorea, preko ska punk stvari i klasičnog punk rocka, do obrada Crvene Jabuke i balada na tragu Divljih Jagoda. Na pozornici su također neopisivo statični i, mora se priznati, ne pretjerano zanimljivi. Basist je pokušavao ispostaviti neku interakciju s publikom ali mu to nije uspijevalo, a gitarist i pjevač je cijelo vrijeme izgledao kao da ima šipku umjesto kralježnice. U slučaju da čovjek zbilja ima problema s kičmom, moje najdublje isprike. Tonac je uradio dobar posao pa se moglo razumjeti o čemu KDP pjeva. Možda bolje da nije. Pjesme su kliše na klišeju, popuno neinventivne, prazne. "Pivo je super", "budi svoj", "ne daj se", "političari gamad", i slične floskule. Sad, masa punk bendova pjeva upravo o tim istim stvarima, tako da to samo po sebi i ne bi bio toliko problem. Ali KDP to radi do te mjere by-the-book da doslovno povremeno zazvuči kao parodija. Nažalost. Jer svirka im je ok, na momente i vrlo uzbudljiva i energična, a naročito mi se dopalo kako im je zvučao bas. Da se osjetiti Six Packa i Debelog Precjednika, a meni su zvučali tim bolje što su hardkorastiji bili. Utješno je to što su pjesme koje su najavili kao one koje će izaći na novom albumu zvučale bolje od ostalih. Kako se bližio kraj (podužeg) nastupa, prašili su sve bolje stvari i izmamljivali sve glasniji aplauz. I onda su na kraju zasrali sa šupljom splačinom od pjesme koja se zove Oprosti, a zvuči kao još malo gora verzija skladbe Krivo je more. Naknadno uviđam da im je baš ta stvar glavni hit, čak su i spot za istu snimili. A dobro, valjda se tu i tamo zavrti na TV Slavonski Šamac. Za više od toga ovaj bend ionako nema šanse, da prostite na brutalnoj iskrenosti. This System Kills će, to je sasvim sigurno, Zagreb upamtiti kao najnižu točku svoje turneje. Osim ako i inače ne preferiraju svirati pred organizatorom i ekipom iz benda koji je svirao prije njih. Bajdvej, ovi su velšani prvo što mi je upalo u oko te večeri pri ulasku u dvorište, iz jednostavnog razloga što su prave grdosije od ljudi. Naročito pjevač čija je jedna noga deblja od mene cijelog. A ja nisam žgoljavac. Odsvirali su jeben koncert i sretan sam što to mogu ovdje napisati, da oni koji nisu bili saznaju da su propustili baš dobar bend. In your face hardcore punk koji je specifičan ako ni zbog čega, a onda zbog neodoljivog naglaska kojim je prožet. Bilo je melodičnijih pjesama, oldschool hardcorea, crusta, pa i malo onog krkanskog NYHC prizvuka, sve u šestoj brzini. Svaka čast debelom na energiji i trudu, kretao se po pozornici više nego svi članovi prva dva benda zajedno. Radio je i sve ostalo kako bi izazvao ikakvu reakciju među okupljenima, i baš će te njegove spike između pjesama ostati ono po čemu ću ovaj gig pamtiti. Naprimjer, pitao nas je znamo li uopće engleski. Netko je rekao da ne znamo, a na to je on zadovoljno ustvrdio kako tim bolje, jer nam onda može mirne duše reći da smo dosadne pizde. Nije lagao, zbilja smo to i bili. Nakon toga je zvao Njeca (koji bijaše organizator cijelog događaja) na pozornicu ali se ovaj šćućurio u kut i odbio se popeti gore, to vam dovoljno govori o općem stanju svijesti te večeri. Momci iz Akromatopsije su u par prilika zapodjenuli šutku, ali je ista ubrzo prestajala jer nije bilo zainteresiranih da im se pridruže. Mali broj ljudi ne mora nužno značiti i lošu atmosferu, dakako. U živom mi je sjećanju nedavna svirka benda Jilted u Klaonici kada je nas 6-7 samima sebi priredilo ludu zabavu. Jebiga, ovaj put to nije bilo to.

Kombinacija ponedjeljka, prekrcanog koncertnog programa u gradu, krajnje opskurnih bendova i činjenice da je dan samo po sebi bio baš nekako truo (što ide ruku pod ruku s prvim navedenim razlogom), je dovela do koncerta za brz zaborav. Najvažnije što mogu zaključiti iz ovog iskustva je da imamo novi punk bend u gradu čijim se budućim nastupima neobično radujem. Također, vidio sam i ogrtač za muffine s tigrastim uzorkom, ali to je već tema za neki drugi tekst.

ujak stanley // 30/04/2015