The Ills su post rock bend iz Slovačke. A kad si post rock bend, nikako nije dobro biti iz Slovačke. Možda je to površan način gledanja na stvari, ali nisam mogao pobjeći od istoga dok sam sjedio u Klubu i slušao njihovu svirku. Bilo je to u utorak, 28.04. Lijep je bio dan, vozeći se biciklom prema Klubu primjetio sam neobično veliku količinu ljudi u gradu za jedan utorak. Čak je i na terasi ispred Kluba bilo ljudi dovoljno da pomislim kako me unutra čeka ako ne gužvica, a onda barem više posjetitelja nego što ih se okupi utorkom na klupici iza moje zgrade gdje penzioneri igraju šah i belu.

A kad ono, nisam na popisu! Zašto? Zato što sam jedina akreditirana osoba za ovaj koncert pa se djevojka na ulazu nije ni zamarala zapisivati mi ime na papir, već ga je upamtila. Tu sam već mogao naslutiti što će me dočekati jednom kad se provučem kroz tu duguljastu zagušljivu jazbinu dragu hipsterima i hip hoperima do samog stejdža. Četvero ljudi na njemu i čak dvostruko više u publici! Do kraja nastupa je broj porastao na dvanaest (računam i tonca koji je stalno šetao okolo), ali i dalje možemo mirne duše ustvrditi da je Klub bio prazan. Kad je tako, to često zna dovesti do bediranja članova benda zbog čega svirka bude odrađena preko volje, sa srezanom setlistom i nezainteresirano. Illsima kapa do poda, jer ništa od toga ovaj put nije bio slučaj. Dapače. Oni su nam, potpuno neopterećeni objektivnim okolnostima, priredili malu privatnu instrumentalnu seansu za pamćenje.

Prvo sam sjeo na onu neku zidnu polu-klupicu skroz naprijed, ali to je bilo točno kraj zvučnika pa su me ubrzo počele boliti uši. Onda sam otišao iza i sjeo za jedan stol ali i tamo su bili zvučnici pa su me i tamo ubrzo počele boliti uši. A inače mi se to nikad ne događa. Pa sam se onda pozicinirao na točku za koju sam procijenio da je najdalje od svih zvučnika, a da i dalje mogu vidjeti bend (viša matematika, vjerujte). Mogu dakle konstatirati kako je ozvučenje taj put bilo iznimno glasno. Baš iznimno. Nisam siguran je li tome inače tako pošto se trudim izbjegavati taj Klub u širokom luku, ali sad se naprimjer nije moglo komunicirati od buke iz zvučnika. I neka. Bila je to predivna buka koju ne bi bilo pošteno oskvrnjivati žamorom. Iako mi je tih deset uzvanika izgledalo kao grupica vrlo pristojnih i uviđavnih ljudi koji znaju gdje i po što su došli, tako da sumnjam da bi im takvo što i palo na pamet. Ali sigurno je sigurno.

Sama muzika Illsa je jedno uzbudljivo putovanje pitoresknim krajolicima. Sami sebe zovu post-rockom, ali to ne otkriva ni približno sve čega se dotiču u svojim poigravanjima. Ima tu jako puno shoegaze gitara, agresivnijih noise dionica, folk epizoda, matha, pa čak i hardcore punk iznenadnih napadaja. Svaka pjesma je bila pravi bombon, i to jedan od onih koji samo izvana izgledaju isto, a sadržaj mu ne znate dok ga ne zagrizete. Nisam, priznajem, do te večeri bio upoznat s njihovim stvaralaštvom, i to mi je omogućilo jednu veliku dozu uzbuđenja. Ali doslovno, pjesma bi završila a ja bih osjećao nešto u stilu - "ohhhhh, ajde slijedeću brzo, brže, odmah daj!". I nisam bio jedini, dojam je da su se svima jako dopali. Jer svi smo pljeskali od srca i glasno jaukali od oduševljenja. A to se Illsima jako svidjelo (osim basistu koji konstantno ima facu kao da je upravo popio mravlju kiselinu), pa su se iznenađeno smijuljili. A kad smo to vidjeli, onda smo se i mi smijuljili i sve u svemu je bilo baš simpatično.

Zvukom benda definitivno dominiraju gitare. Ritam sekcija je koliko-toliko samozatajna, ali zato dva gitarista rade čudesa. S lakoćom švrljaju od minimalističkih ambijentalnih dijelova do tehnički nevjerojatno zahtjevnog matha i progresive, zvučeći jednako uvjerljivo i sigurno čega god se dotaknu. Posebno je zanimljivo bilo čuti i vidjeti solažice na gitari s osam žica (jedan ju je od gitarista nakratko zasvirao), to je pravi raritet. Gledajte, mogu vam reći da to što ovaj bend svira ni po čemu ne zaostaje za onim kako live zvuče velikani poput Maybeshewill ili God Is An Astronaut. Dapače, meni se ovo možda čak i više dopalo, prije svega zato što The Ills, za razliku od velike većine post-rock bendova, uživo ne koriste elektronske sampleove. I unatoč tome, nimalo ne gube na atmosferičnosti ni upečatljivosti. Plus što uspješno izbjegavaju upadanje u klasičnu post-rock snenu monotoniju konstantnim promjenama tempa i dinamike. Taman kad se uljuljkate, trgnu vas. Taman kad se uzbudite, smire vas. Znači, totalno se poigravaju i zabavljaju s tim svojim instrumentima i publikom, ne mareći pritom ni najmanje za pravila žanra. I zbog toga imaju moje potpuno poštovanje - ovo je jedan od onih bendova na čijoj muzici možeš čuti da su mu članovi super ljudi otvorena uma.

Ja sam se osobno tamo bio toliko uživio da sam potpuno izgubio pojam o vremenu, zbilja ne znam koliko dugo su svirali. Samo znam da smo očito svi procijenili da je to bilo prekratko budući da nije bilo oklijevanja ni nećkanja u pozivu na bis. Nismo im ni dali da siđu s pozornice i prekinuli smo ih u zahvalama. "Izvolite nam svirati još!", otprilike. Pipsi u Saxu, to nije "intimna atmosfera", forget about it. Ovo se zove "intimna atmosfera", kada su svi okupljeni jednako opušteni i prirodni kao što bi to bili pod okriljem svoga doma. E, to se toga utorka dogodilo u klubu Klub i bilo je zbilja prekrasno.

Kada sam tek unišao u Klub te večeri, već sam si u glavi slagao plan kako ću ovaj izvještaj završavati s izrazima žaljenja i prijekora zbog potpuno praznog prostora. Ipak, ništa od toga, stvari su se odvile u smjeru drukčijem od očekivanog. Ako bendu ne predstavlja problem svirati pred deset ljudi, i ako tih deset ljudi ulože dovoljno svoje energije u cijelu stvar, onda su svi preduvjeti za uspjeh prisutni. Mogu sa zadovoljstvom reći da se upravo to dogodilo tog proljetnog utorka u Klubu, i imate potpuno pravo biti ljubomorni što niste bili tamo da to doživite.

ujak stanley // 07/05/2015