Poput svakog jedinca kojem majka kupuje sve igračke koje je ikad poželio, zagrebačka se publika razmazila. Nije to ništa neobično ni neočekivano - tko će stalno ići na gigove? Prosječan čovjek za to nema vremena, novaca ni volje. Tako da onda po zakonu velikih brojeva neki koncerti moraju ispasti iz računice, "izvisiti". Žao mi je što to moram reći, ali dojam je da je ovaj o kojem vam upravo pišem jedan od tih. Jer dok iz ostatka Europe sa zajedničke turneje Bane i Comeback Kida stižu vijesti o koncertima godine, te fotografije i snimke razularenih divljanja u prepunim dvoranama, ono što se ovoga ponedjeljka odvilo u Močvari nije bilo ni sjena tome.

Dakle, nastupili su, kronološkim redom, My Iron Lung, World Eater, Bane, Comeback Kid i Cartographs. I još je navodno neki lik nešto govorio negdje u međuvremenu, ali nitko koga sam pitao ga nije vidio ni čuo. Ja bih vam sad tu mogao pisati kako su My Iron Lung kvalitetno animirali malobrojnu publiku a World Eater dobro zagrijali atmosferu za zvijezde večeri, ali ipak se neću baviti lažima. Zaključujete već - propustio sam ih. Ovaj put ne zbog cuganja ispred kluba ili popodnevnog spavanca koji se odužio, već iz istog onog razloga zbog kojeg je vrlo vjerojatno i ostatak potencijalnih interesenata ostao uskraćen za zadovoljstvo prisustvovanja njihovoj svirci - bio je ponedjeljak, a to je dan kad nas za vrat prime edukacijske, poslovne i ostale životne obaveze. Plus što je sve počelo nerealno rano, već u 8 ako se ne varam.

Ipak, na onaj najvažniji dio sam stigao. Bane je bend kojemu je ovo jedna od zadnjih turneja, sasvim sigurno posljednja prilika za mene i moje sugrađane i sunarodnjake da ih vidimo uživo. A daleko od toga da su oni neka nepoznanica, već 20 godina žare i pale na toj hardcore sceni i uživaju status iznimno cijenjenog i poznatog benda. Baš me zato neugodno iznenadila, da ne kažem šokirala, scena koju sam zatekao pri ulasku - naime, prilični čemer je to bio. Ako Močvara prima 600-700 ljudi, onda nas tamo u tim trenutcima sasvim sigurno nije bilo više od dvjestotinjak, 250 ako želim biti blagonaklon. Ne samo to, nego velika većina stoji u mjestu i ni ne pomišlja da malo zamosha. Svatko tko je ikad bio na hardcore koncertu zna koliko je tu, možda i više nego u ikojem drugom žanru, bitno da publika uzvrati bendu svojom energijom. Izuzev 15-20 najvjernijih fanova u prvim redovima (jesu li to uopće redovi ako je razmak među ljudima po 2 metra?) koji su se dobro zabavljali, noseći se međusobno uokolo i pjevajući u glas u mikrofon s dozlaboga simpatičnom grdosijom u xxxl košulji i bejzbol kapi koja se zove Aaron Bedard i ima jebeno moćan vokal, svi su ostali posjetioci zauzeli poze strašila za ptice. Kako je ovaj koncert bio gotovo pa festivalskog karaktera (masa izvođača), Bane je svirao ne više od 50 minuta. Kad se sve zbroji i oduzme, meni je jako žao što nisu prašili i duplo toliko, jer su ostavili najbolji dojam od svih bendova koje vidjeh. Osjeti se da se žele oprostiti sa stilom, baš ono krvare, znoje se i plaču na toj pozornici. Lete na sve strane, pucaju od energije, luduju kao da 20 godina imaju oni a ne bend im. Sama svirka je dosta raznovrsna, ali je bilo moguće primjetiti veću dozu punka nego u ostalih izvođača. Osjetilo se, naravno, Sick Of It Alla i sličnog NYHC zvuka, ali meni je povremeno bacalo i na npr. H2O, što znači da im nije stran ni mekši skate punk sound. Uostalom, ovaj bend ne zaslužuje da ih se uspoređuje i s kim - imaju svoj prepoznatljiv himničan, direktan, energičan, iskren stil i to je to. Prava je šteta što im nismo odali počast na način na koji su to zaslužili. A drugu šansu nećemo imati. Jebiga, od gore spomenutih koncerata koji moraju izvisiti, najlogičnije je da su to oni koji su u ponedjeljak i još je ktome upad skup. Tako da je Bane ispao žrtva spleta okolnosti. Jadan Bane. Nikad kao Bane! Ne znam kako se to uklapa u kon(tra)cepciju odlomka ali morao sam napisati.

Malo vinčeka, malo ćaskanja, i eto već svira Comeback Kid. Tu su sad već svi koji su kupili karte i unišli u sam prostor, pa je izgledalo koliko-toliko podnošljivo. Moram reći da možda i ne bi bio toliki problem tako mali broj prodanih karata, da su prostor popunila ona poznata hardcore tjelesa od dva 2.30 metara i 190 kila žive vage. Ništa od toga, izgleda da grdosije idu na NYHC a Kanađane i Bostonce (sigurno se to tako ne kaže, ali 'ajde neka mi netko kaže kako se kaže i ja ću prepraviti) prepuštaju štrkljavcima. Ma ne bi ni to bio problem, samo da smo bili ludi. Ali nismo. Bili smo mlitavi. A bend reputacije Comeback Kida je sto posto navikao da kamo god dođu narod ne zna gdje su mu bubrezi, gdje noge, gdje nos. Da se bacakamo po tuđim glavama kao da nas pikaju nosorozi. No dobro, neću više o tome. Comeback Kid je O.K. bend, mene nisu oborili s nogu. Brzi su (baš ono 6. brzina), strastveni i intenzivni, ali te odlike ima 99 posto hardcore bendova. Kako ih inače nisam puno slušao, iznenadio sam se kako mogu istovremeno biti tako nepredvidljivi u svrci, što nije uvijek tako u tom žanru, a opet vrlo melodični. Ako kužite što želim reći. Tekstovi su klasična spika - ponos bez predrasuda. U biti, najzanimljivi dio njihove muzike su, po mom mišljenju, odlični breakdowni za vrijeme koji su i najstatičniji od nas ipak malo skakali u mjestu i lupali zrak stisnutim šakama. Gledajte, to je sve do moje preferencije - za vrijeme Banea sam guštao i bio tužan što su tako brzo završili, a dok je Comeback Kid prašio ja sam razmišljao u smjeru "dobri su dečki al malo ih je dosadno slušat'". Sasvim sigurno ima ekipe koja je izašla s koncerta drukčijih dojmova, to je naprosto tako. Ono, pak, oko čega se svi možemo složiti, je da ovo sve skupa nije bio koncert za pamćenje niti nešto o čemu bismo sutradan sjajnih očiju pričali tetki preko Skypea. Comeback Kid se trudio animirati ljude koliko su mogli i na tome im svaka čast. Njihov trud i zalaganje uopće ne dolaze u pitanje, svojski su oni to odradili. Ali kad bend traži od publike da napravi circle pit, a ona to ne uradi, onda znate koliko je sati. Sudeći po njihovom imenu, jamačno će se vratiti. Valjda.

Za kraj su ostali Cartographs. Oni su trebali nastupati prije, ali su kasnili, pa se cijeli program onda malo poremetio. Izgleda da im narod to nije oprostio jer su se svi pokupili kući (ili tamo kamo se već ide u ponedjeljak u ponoć). Da, Cartographs su nastupili u više-manje praznom klubu. Dečkići su vrlo mlađahni i izgledaju kao da su upravo dosurfali iz Kalifornije, ali ne na onaj "uuu koji guba likovi" način, nego više na onaj "uuu ovi vjerojatno misle da je Europa država, stavljaju 6 žvaka odjednom u usta i puše toliko trave da su davno izgubili mogućnost da slože suvislu rečenicu" način. Tako da sam se nemalo iznenadio kad sam saznao da su Danci. Kakogod, to ne mijenja puno na činjenici da su me malo iziritirale njihove pojave i držanje. I još su u više navrata pričali o tome kako im je neopisiva čast što su tu. A sviraju pred pet ljudi. Daj molim te. Što još? Imaju dva pjevača koji su cijelo vrijeme stajali u parteru ispred pozornice i jaukali sve dok se nisam smorio dovoljno da se i sam pokupim.

Eto, tako vam je to bilo. U posljednjih par mjeseci smo mogli vidjeti Madball, Sick Of It All, a bio je i onaj Taste Of Anarchy hardcore festival (spominjem samo veće koncerte), i to je očito bilo dovoljno hardkorašima da se ispušu. Što je tu je, Comeback Kid i Bane su parkirali svoj bus (zbilja, u busu putuju) u ne baš pravo vrijeme na ne baš pravom mjestu i to je onda rezultiralo ne baš onakvim koncertom kakav se mogao očekivati. Znam, sigurno razlog leži u tome što je ekipa na Madballu i Sick Of It All toliko divljala da sad još uvijek leže doma u gipsu. Sigurno je to.

ujak stanley // 16/05/2015