"Kapetanov dnevnik, zvjezdani datum 09062015: Spustili smo se na prljav i bučan planet kojeg lokalni stanovnici zovu Medika. Širi je centar mravinjaka zvanog grad Zagreb toliko željena kiša okrutno izignorirala, prepuštajući ga prašini i sparini. U klubu AKC Attack pripremao se još jedan u nizu neobičnih rituala u organizaciji Doomtown Recordsa, nakon prošlotjednog (ša)manijakalnog nastupa njujorške skupine Dawn Of Humans: ovoga puta glavnu će riječ voditi njihovi suseljani Ajax te Impalers iz Austina, TX, uz pripremanje terena od strane novoosnovanog lokalnog sastava Nailed In. Očekujući nastup, posjetitelji iz raznih plemena i klanova grupirali su se u nekoliko skupinica pijuckajući tradicionalna pića od vode, hmelja i pjene te uvlačeći dim zapaljenih štapića od osušenih ostataka listova biljke duhana. Lokalni običaji također navode da svaki ritual mora početi barem sat vremena nakon zakazanog i objavljenog termina, što se ovom prilikom, međutim, nije ispoštovalo: negdje oko 21.30, kako je i najavljeno, prva skupina Nailed In dolazi na binu."

Drage čitateljice i čitatelji, ovo je mjesto gdje neimenovani kapetan intergalaktičke Federacije prekida svoj dnevnik. Kažu da se nakon samo nekoliko sekundi od početka koncerta dao teleportirati na svoj matični međuzvjezdani brod proklinjući pritom sve prisutne, Kozmos i samoga sebe što se prijavio na ovu, na prvi pogled sasvim bezopasnu, istraživačku misiju. Što ćete, međuzvjezdana putovanja ispunjena su relaksirajućim tonovima muzike iz lifta, pa je naš ubogi kapetan, nenaviknut na tako agresivne zvukove hardcore punka, doživio auditivni šok. Bilo kako bilo, u Zagrebu se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više novih bendova, što je, čini mi se, manje stvar ulaska novih lica na scenu, a više stvar taktičkih preslagivanja. Jedan od takvih bendova su i Nailed In, sastavljen od članova Declarationa, Passive Aggressivea, Black Gusta i Intriguea. Iskustvo je odmah bilo vidljivo, što zbog zavidne razine usviranosti čak i pri tako ubitačnoj brzini, a što zbog samopuozdanog držanja na bini. Pjevač je na prvoj stvari pobjesnio, podsjećajući na neobičnog boksača u borbi sa zrakom, nanoseći istom prve ozljede. Neću se pretvarati da sam razumio tekstove pa ću taj dio prepustiti nekoj drugoj prilici (isto vrijedi i za ostala dva benda). Muzički je bend sasvim na tragu Tear It Up s dodatnom dozom starije američke hardcore škole: dakle brzo, žestoko, nadrkano, bez ikakvih preseravanja. Upalo mi je u uši da bar nekoliko pjesama slijedi sljedeću strukturu: ekstremno brzi, agresivni početak od dvadesetak sekundi koji djeluje baš poput udarca čekića, kratka stanka nastavljena promjenom u sporiji ritam na bubnjevima ili solo-dionicom na basu - pandan dizanju čekića da bi ga se opet spustilo uz glasan tresak. Kratke pjesme redale su se jedna za drugom, isprekidane još kraćim najavama u stilu "slijedeća stvar je protiv Crkve" dok je pedesetak ljudi u publici sramežljivo klimalo glavama. Jedino je šteta da se pri kraju koncerta raštimala gitara što je malo pokvarilo taj njihov prvi nastup. Ali jebiga, ne može baš sve biti baš ko po špagi. Da zaključim, baš ovakav spoj ekstremne brzine euro-skandinavske tradicije s natruhama prekooceanskog Youth crew štiha meni je osobno pun pogodak i s veseljem očekujem nove nastupe i izdanja Nailed Ina.

Nakon Zagrepčana na red dolaze Nabijači Na Kolac iz Teksasa. Iako bi se po imenu i grafičkom identitetu dalo zaključiti da je riječ o black metalu, Impalers ustvari praše tipični D-beatni metal/punk. Preslušavajući ih na bandcampu prije koncerta zapazio sam nekoliko neobičnosti: snimaju vokal s jakom jekom što stvara sablasan dojam i imaju jednu pjesmu (Psychedellic Snutskallar ilitiga "psychodelic cop skulls") koja traje čak 10 i pol minuta. Slušajući doma na kompu u sobi njihova mi se muzika iskreno činila mrvicu monotona, taj teški neprestani napad na sve što je milo, ali čuti bend uživo sasvim je drugi par rukava. Mračni klub, zagušljiv zrak i decibeli veličine omanje planete prigodna su pratnja za ove teksaške teškaše. Inače neki članovi dolaze iz srodnih bendova poput Mammoth Grindera, Vaaske i Criaturas. Dvije gitare, bas i bubnjevi grade tvrdi, diščarđasti zid od armiranog betona kroz koji dopiru urlici podebljani jekom. Nisu svirali dugo, ali je za to vrijeme temperatura već prilično porasla, dok se postupno nekolicina ljudi u publici počela opuštati i prepuštati tome paklenom stroju. Ustvari, zaboravite sve što sam rekao o monotoniji, taman kad se čini da će stvar krenuti u dosadašnjem smjeru, poneki motorheadasti lick na gitari ili promjena tonaliteta odvedu je u neočekivanom pravcu. Pjevač je zaronjavao lijevo-desno urlajući kao da ga živog deru, što je ustvari jedini suvisli komentar na stanje ovog sjebanog svijeta. Skandinavština iz srca Teksasa ubrzo prepušta binu sljedećem gostujućem bendu.

Tada na scenu ne stupa ni PSV Eindhoven ni Feyenord nego baš Ajax. Ajax evo živi u Njujorku gradu, živi, svira a i samo svira. Ime su, međutim, dao bih se kladiti, uzeli po sredstvu za čišćenje, što je u skladu i sa slikovitim naslovom njihovog EP-ja Bleach for Breakfast. Tako se, nakon Black Flaga nastavlja hardcore punk tradicija imenovanja bendova po kojekakvim kućanskim kemikalijama (dibs on Mr. Muscolo!, Domestos je ipak pre-prvoloptaški). Već spomenuti Bleach for Breakfast moj je osobni favorit. U međuvremenu su Ajaxovci izdali još istoimeni 7-inčni vinil te Paper and Steel EP. Riječ je, ustvari, o punk supergrupi sastavljenoj od članova iz bendova Creem, Nuclear Spring i Warthog, od kojih su prva dva već svirali u Zagrebu. Dakle da ne duljim više, bend s ovakvim epitetom ne bi si smio priuštiti ništa manje od odličnog giga, što je na kraju krajeva i ispunjeno. Već prva ili druga stvar bila je izvanserijska Security s neobično plesnim uvodom da bi se nastavio prašiti brzi i čvrsti hc punk ne ostavljajući mjesta sumnji. Tada je polako postajalo jasno da se zraku u Attacku ne piše dobro. Kako je gig napredovao a količina kaosa rasla, bend nas je obradovao kratkim i masnim biserima iz svoje prljave radionice. Iako je većina prisutnih pristojno pratila gig, nekolicina nas uživljenika toliko je izudarala i izlupala već spomenuti zrak da je jadnik, kao i kapetan s početka priče, pobjegao van. Nije ga za krivit. Vrućina i sparina su, međutim, ostale na svom mjestu pa je količina kretanja i znoja bila na razini koje se ne bi posramile ni najposjećenije teretane. Samo što se u pravim teretanama vjerojatno (ne znam, nisam nikad bio ni u jednoj) ne pušta tako dobra muzika. Paper and Steel je pjesma koja je nešto sličnija prethodnom bendu, te koja u studijskoj verziji postupno prelazi u bijeli šum, s čim se dosad još nisam susreo. Ovdje taj efekt nisu mogli ponoviti, ali su zato otprašili Oppress Me koja utjelovljuje sve što valja u punku. Ni Ajax nisu svirali ništa puno dulje od prethodnika, makar su se jednom vratili na bis. Možda i bolje jer da je svirka potrajala par minuta dulje, ljudi bi se valjda ili pogušili ili kolabrirali od vrućine. Nakon giga nastavilo se druženje u dvorištu uz ugodne hladne pivice i za članove benda obavezan tečaj Croatian Cursewords 101. Pritom su se gosti pokazali kao vrlo ugodna i zajebantska ekipa, što pogotovo vrijedi za Teksašane. Sad, pošto sam u nekom od prošlih puta zazivao dolazak Oi Polloia što se za par mjeseci i ostvarilo, opet ću izazivati sreću pa ću poželjeti da nam Doomtown dovede Savageheadse, Syndrome 81 ili Pure Disgust. Sretno mi bilo.

joks // 11/06/2015

PS: Fotke stižu...