DAN DRUGI, 23.VI, utorak

'Fucking rain! Don't rain on my parade' Ah, bio je to crni utorak. Kišni. Prokleto kišni. Lijevalo je cijeli dan i niti u jednom momentu nije prestajalo da sipi. Kako sam do sada bio na svim InMusic festivalima, ama ne pamtim baš niti jedan da je kišurda ovoliko uništila kompletan dojam. Jedan od lošijih dana bio je onaj 'nulti' 2010. kada su nastupali Alice In Chains, tada je bilo vrlo hladno, ali je kiša barem na mahove znala stati, no ovaj puta se nije zaustavljala. Kao prvo, treba čestitati zaista, ama baš zaista svim prisutnima kojih i nije bilo u tolikom broju kao prethodnog dana na upornosti što su onako mokri i promrzli pratili svoje bendove i davali im podršku. Unatoč tome što su svi došli s kabanicama, adekvatnom obućom i toplom odjećom, ništa nije moglo spriječiti nelagodan osjećaj hladnoće i vlage. Evo, stojiš satima ispred pozornica, kiša te pere, slijeva se po kabanici na hlače, ulazi ti vlaga do obuće i širi se od gležnjeva prema struku. Ja sam ispod kabanice imao još i prilično toplu zimsku jaknu, ali džabe. Reveri rukava su se smočili i iz sata u sat je vlaga pristizala i do laktova. A kad si tako mokar, a uz to, ispod kabanice se i hoćeš-nećeš znojiš jer nemaš cirkulaciju zraka, ništa osim neke suhe garderobe ti više ne pomaže. Mokre ruke, mokre noge, mokar veš, mokar izvana i iznutra, pa zapuše hladni vjetar, pa ti se smoči upaljač i cigareta. I jednostavno, s vremenom čovjek nakon 5-6 ovakvih sati više izgubi bilo kakvu volju za užitkom. Tog utorka prvi su startali AND THE KID, odličan hrvatski hipsterski indie-rock bend pred, izbrojao sam točno 11 ljudi ispred glavne pozornice. Šta ćeš. Potom također domaći pop-rock HUMAN s ništa brojnijom audijencijom. Čak je više bilo članova benda na pozornici nego li u publici (u jednom trenutku je bilo čak 12 ljudi na blatnjavom podestu ispred bine, a bend ima 8 članova). Stilski su me podsjetili na Nick Heyworda i Haircut One Hunderd u hrvatskoj varijanti. Bendovi ništa nisu krivi za ovako slab odaziv, super su se oni pripremili za svoj najvažniji nastup u karijeri, ali za koga. Ionescove stolice? Niti MNOGI DRUGI na Main Stegeu s odličnim pjevačom, postavom od dva duhača (trombonist i vrlo simpatičan nasmiješeni trubač), te što je posebno zanimljivo, dva akustična gitarista (naravno i basist i bubnjar), ali uopće ne zvuče kao neki unplugged bend. Čovječe, pa oni imaju žestokih amplificiranih rock komada i čuje se iz druge galaksije da rozgaju po kompleksnom terenu daleko rafiniranije od mnogih novih bendova i izvođača što su se 'ištekali' iz električnih gitara. Istu nesreću su imali i zagrebački THE BELLE INFIDELS na OTP World Stageu vođeni vrlo lijepom hipsterskom vokalisticom s naočalama i dugačkoj crnoj haljini s dubokim prorezom skoro do pojasa. Žestoki su, nadograđuju se na stil Analene. Red post-grungea, hardcorea, punka, pa i nu-metal komponenti. Može proći u svako doba. Provjeriti ću ih prvom prilikom negdje u intimnijoj i zgusnutijoj klupskoj atmosferi.

Cijelo to vrijeme od cirka nekih 2 sata se skupljala raja stacioniravši se ispod šatri i naravno, nikome se nije dalo da prati ove male bendiće po kiši očekivajući da će prestati. Ali nije. Padalo je i padalo. I još jače je padalo. Al, jebi ga, kad su EAGLES OF DEATH METAL izašli na Main Stage, oni najhrabriji su izašli u blato da se prepuste oportunizmu užasno lošeg kišnog predvečerja. Prostor ispred pozornice je bio otužan, jedva da se skupilo 3-4 tisuće ljudi, taman do centralnog miks-pulta, no, naravno, brkati Jesse Hughes je to odmah iskoristio u svoju premoć riječima 'jebala vas kiša, jel ste došli ovdje hladit svoje guzice ili uživati u r'n'r-u?'. S ponovno novom postavom, EODM su ga otprašili u zabavnom tonu kalifornijskih zajebanata kojima je seks i žensko međunožje najglavnija stvar na svijetu. Premda su im sve pjesme gotovo iste, linearno komponirane s riffovima a'la mekši AC/DC i tek ponekom solažicom, praše solidan roken-rolić kojeg si nikad ne puštam kod kuće jer mi nije osobito zanimljiv. Ali je zato zanimljivo to vidjeti uživo: strašno pretenciozno i nafurano samo da se uknjiže nove koke u zarezu iznad kreveta. Stara ZZ Top furka. Čak su i finalni dio koncerta odsvirali s međusobnim duelima, doslovce 'drkanja' po gitari. Čiji će orgazam biti dulji i ubojitiji. A kako je Jesse tokom koncerta stalno forsirao mačoidni gard, neke djevojke su mu bacile dva grudnjaka na pozornicu. Jedan crveni, a drugi zeleni. Crveni si je bubnjar stavio na glavu, a potom na činelu. Tak' se igra s djecom. Show. Znam da bi si Milan Bandić rado stavio gaće Freddie Mercuryija na glavu, samo da mu dođe na Snježnu kraljicu. Valjda mu je netko rekao da je Freddie pod zemljom od jeseni 1991. kad je on skupljao hercegovački krumpir i kovao svijetlo oružje u junaka - besposličara i bezveznog karijeriste. Mislilo se da će BATIDA na OTP World Music Stageu polučiti nešto propagandno jako dobro s obzirom na sve one najave, ali ništa od toga. Publika ne zna o čemu oni govore i zašto imaju toliko slika raznih političkih, društvenih, ratnih, teških, pa i morbidnih scena na video zidu. Organizator je bio vrlo hrabar, pretpostavljam da bi 1980. u vrlo sličnu funkciju doveo The Pop Group, samo što su glazbene relacije daleko razdvojenije. Batida jako slabo stoje sa svirkom, orijentiraju se na video prikaz i samplove, socio-društveno i politički pokušavaju osvijestiti ljude, imaju zanimljiv nastup s dva-tri plesača u transu koja su obuzeta nekim woodoo ritualom, ali svirka im je nula bodova. Bubnjar, jedan udaraljkaš, samplovi, samplovi i samplovi. Uglavnom dosadno. Moram se ispričati Jardier, njihov koncert sam propustio zbog EODM. Sorry ljudi. Next time. Zato sam pogledao THEM MOOSE RUSH koji rapidno grabe ka nečemu što bih svojevoljno prikazao kao The Jimi Hendrix Experience. Trojac iz Bjelovara me oborio do jaja! Psihodelična rokačina s de-kompozicijskim razbijačinama, Đizus, to je bilo fenomenalno, daleko bolje od svih onih njihovih koncerata koje sam gledao u zadnjih 5-6 godina. Sad su stvarno kvalitetan bend. Naravno, govorim o Hidden Stageu gdje su nakon njih nastupili i miljenici - JONATHAN. Jabuke. Hipsteri nafurani. Pjevač je mačo lik, to mu se mora priznati, ima mišiće, ali i dostatno jaku stražnjicu koja mu izlazi iz uskijeh hipsterskih gaćah pa dok se nagne, pola guze mu viri. 'Ak' je tak' onda se skini do gola, šta sad tu nešto navlačiti prslučić maleni na golu kožu', bio je jedan od komentara kojeg sam čuo od nekijeh cura. A tek crvene cipelice? Stara furka Jon Spencera. Djevojčice i gay dečeci bi htjeli vidjeti tvoju mašinu, ne možeš vjerovati koliko gay ljudi je bilo na ovome koncertu ispod šatre. Da, da, da, Jonathan su buknuli strašno popularno, svi ih hvale, ali ja sam jako rezerviran jer mi se čini usiljeno silovano, tipično trendovski. Baš me zanima što će s njima biti na godinu ili za 10 . Tko će pamtiti njihove pjesme. Oni, čini mi se, ipak nisu tip benda koji s tekstovima na engleskom mogu dogurati do statusa Overflow. Iz šatora kojeg su imali svi izvođači na najboljem Hidden Stageu jer je kompletan bio pokriven, dalje se promatrao DEATH CAB FOR CUTIE na Main Stageu. Kiša ti više ne dozvoli razmišljati, koliko god da si se osušio, još si uvijek mokar i čuješ jedan od najlošije kotiranih indie-rock bendova o kojima čak niti glazbeni kritičari ne žele voditi rasprave. Zadnji album "Kintsugi" im je kreativni pad, a s njega su izveli 5-6 stvari, Ben mora pod hitno napraviti transformaciju stila, neki 'makeover', ovo je bilo očajno loše i patetično neučinkovito kao da će i on i bend umrijeti od žalosti ili barem pozaspati na pozornici. I za viđeni konac ove večeri ubjedljivo najsnažniji dojam dali su LA ROUX na manjem OTP World Stageu s raspoloženim sviračima, zanimljivo basist, gitarist i bubnjar su povučeni skroz u pozadinu i profil, a dvije vodeće cure-žene Elly Jackson i klavijaturistica Mickey O'Brien na front. Nizali su hitove i plesnjak synth-pop/new-wave struktura sa svoja dva jedina albuma, a jako je bilo interesantno vidjeti da karizmatična Elly zna svirati i gitaru odvalivši i riffove i solaže. Osim što je vrlo primamljiva za oko i uho, ima šmek za zabavu. Jedna od rijetkih je bila na ovome cijelom InMusicu koja ničime nije doprinjela 'hipsterijerskoj' pomami za vuskijem gaćah. Ona je bila dostojanstvena u stilu, ono rečeno, Bowievska u širokim vrećastim hlaćama i prilično skuliranim arty imageom new-romantics doba. Kako me kišurda oprala od glave do pete, više nisam imao volje čamiti čekajući Rudimental na Main Stageu. Ranijih godina sam i to podnio, ali i idući dan mi je bio radni. Na poslu me nitko ne pita što sam radio i gdje sam bio prošlu noć, nego ono što moram dati kolektivu, a to je nešto sasvim drugo.

FOTOGALERIJA

horvi // 24/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos