Slovenska grupa Laibach u sklopu programa Ljeto u MSU održala je multimedijalni koncert koji je bio svojevrsna uvertira za njihov famozni nastup u Sjevernoj Koreji. U odnosu na ostala mjesta gdje sam ih imao prilike slušati i gledati, moram priznati, da ambijent krova MSU-a najbolje odgovara njihovom izričaju. Sivi zidovi koji su okruživali pozornicu na kojoj je bend propovijedao svoj manifest dosta su se poklopili, ali sam nastup i publika nisu bili na novu zadatka. Koncert je otvoren Griegovom nordijskom sagom "Olav Trygvason"da bi se sve pretočilo u jezivu Smrt za smrt kojom je zapravo počeo koncert. Iskreno, nastup je varirao od potpune audio-vizualne dominacije benda do blage dosade i nezainteresiranosti od strane publike.To se najbolje osjetilo u iritantnom žamoru za vrijeme izvođenja laganijih stvari koji se uglavnom baziraju na vokalu Mine Špiler. Žamor je nadglasavalo jedino idiotsko skandiranje "Dinamo Zagreb" i "Das ist nicht Laibach" od strane par ćelavih majmuna u prvim redovima. Naravno, kad su shvatili da ih nitko ne ferma brzo su odustali. Pjesma Eurovision sa svojim refrenom "Europe is falling appart" udarila je efektno po ušima publike. Određenim bendovima, koje krasi "politička osviještenost",ovu, pomalo, banalnu rečenicupublika bi dočekala sa podsmjehom i na nož, ali ne i Laibachu. Još jednom točno pogođen zeitgeist. Na nju se fino nastavila Resistance is futile sa svojim zlokobnim refrenom Come to us/Do not fight against us/Resistance is futile/We are Laibach/And you will be assimilated/Blitzkrieg. Nakon što su uvukli ljude u trans uslijedila je, pomalo nejasna, pauza, a nakon nje su izveli kratki pregled onoga što planiraju predstavi publici u Pyongyangu. Ljudi su dosta mlako primili ova drugi set koji se sastojao od izvedbi par songova iz filmskog klasika Sound of music te makabrične obrade Ballad of a Thin Man starog trubadura Dylana. Ostatak je bio ostavljen za par stvari sa zadnjeg albuma Spectre, od kojih je, očekivano, fučkalica, The Whistleblowers naišla na najbolji odjek. Dosta isforsirani bis dao je najširem fanovlju priliku da se razmaše uz klasik s albuma Opus Dei, Life is Life, i valjda najpoznatiju pjesmu Tanz mit Laibach. Sve u svemu nastup koji je, zbog lokacije i onog što ovaj bend predstavlja, puno obećava, a prilika nije iskorištena. Laibach i dalje udara po svome i to se nekome može sviđati ili ne. Vremena kada su se tabui rušili je prošlo. Neprijatelj je otkriven i imenovan. Svima je to, valjda, jasno. Njihovo igranje s tabuima i dogmama socijalizma u zemlji gdje je postojao verbalni delikt i gdje se išlo u zatvor, gubio posao radi krivo izgovorene rečenice, je iza nas. Danas sve prolazi. Vijest da idu svirati u Sjevernu Koreju se na kraju svede na razinu statusa na društvenim mrežama i jebeno izgleda u CV-u benda. "Das ist nicht Laibach" derale su se konjine u prvom redu. Da, to nije onaj Laibach iz vremena okoštalog samoupravnog socijalizma nego Laibach iz vremena raspadajućeg kapitalizma pa tko voli nek' izvoli.

vedran ž. // 13/07/2015

> vidi sve fotke // see all photos