U Zadru su prošli petak bili svi. Svi su bili do-le. Bilo je za Zadar neuobičajeno puno ljudi na jednom koncertu. Uzmu li se u obzir pokušaji koncerata zadnjih godina na istom mjestu (parkiralište Jazine uz istočnu stranu bedema), ovaj je bio pun pogodak. Doduše, opet sa zvijezdom koja ima blago silaznu putanju, ali koja je za razliku od prijašnjih još uvijek u punoj snazi i iza koje stoje sve sami klasici koji su primjereni ovome vremenu, podneblju, godišnjem dobu, publici i očekivanjima. I ta očekivanja su ovaj put, hvala k… više, bila ispunjena. Dođe mi da napišem usporedbu s Lenny Kravitzom, Deep Purpleom ili Sealom (koji su nastupali prošlih godina na istom mjestu i u isto vrijeme), ali neću. Suzdržat ću se jer njihova imena sama po sebi govore nešto potpuno drugačije od Manu Chaovog. A nemojmo zaboraviti ni kamenovanje Megadeatha na metalfestu od prije koju godinu. E, ako to nije bila mega death, onda ništa neće. Možda Lennyijev koncert. Ali ne dirajte basisticu Gail Ann Dorsey - žena zarađuje za kruh. Ne-di-raj-te! Dobro, sad će netko pomisliti 'pa i Manu je zapravo jedan običan šminker koji živi na staroj slavi i zgrće paru dok se samo pretvara da je nekakav alternativac/anarhist/osviješteni', i neće biti daleko od istine. Čak imam i informaciju kako je Manu po luksuznom resortu Falkensteiner u Petrčanima kraj Zadra u kojem je bio smješten, tražio bambusovu granu od 2m da može mahati sa svojom zastavom. I onda čovjek ne zna što bi rekao. Pa Manu, prvo i prvo nemoš tražiti takvo što u zadnji čas, drugo zašto baš mora biti bambusova to ne raste kod nas di će ljudi nabavit granu osim da ti je otkinu i što ne možeš uzeti klasičnu dršku za zastavu. Ne moraš se baš u svemu trudit biti alternativan. Da si pravi alternativac, uzeo bi dršku od metle ili nešto slično. Eno ti tamo Bauhaus.
No vratimo se na koncert. Atmosfera je bila odlična jer je usprkos velikom broju ljudi bilo dovoljno mjesta za plesanje i skakutanje, a to su svi i radili, od prvih do zadnjih redova pa čak i van ograde i po bedemima na kojima su se skupili ljudi. Masovni plesnjak, pogotovo u Zadru, se jako rijetko viđa i stoga Manu, zaista palčevi gore. Postigao si nešto što mnogi prije tebe nisu. Vezano za atmosferu, bilo je jako puno ljudi s dredovima i svaka druga osoba je imala meda. E sad, postavlja se pitanje - otkud svima med ako nitko nema meda. Tko tu laže? Moja teorija je kako se radi o bodulima. Domilili su na trajektima sa svojim domaćim, hrvatskim otočnim proizvodom i došli se kurčit na Manu Chao. Želim se odmah ograditi i reći kako ovo nije izraz mržnje prema bodulima, prije se radi o tipičnom hrvatskom jalu onoga koji nema prema onome koji ima. Jedan od definitivnih zaključaka nakon ovog koncerta je kako bi se boduli trebali baciti u organsku proizvodnju meda i izvući zemlju iz krize. Mladi nemojte iseljavat. Jebote Šengen. Bilo je jako vruće i svi su bili mokri. Čitavo ozračje me podsjetilo na one prave legendarne fešte iz 80-ih i to je bilo lijepo. Ali naravno, jedan šank i čekanje od sto godina. Strašno i sramota za organizatore. Namjerno neću ni o razglasu jer se stalno ponavljam i umrijet ću od dosade. Organizatori su očito računali s tim kako ljudi koji su tamo nisu došli slušati nego tulumariti što je ovaj put bila istina, ali zaista ne bi bilo loše jednom, u novom milenijumu otići na neki koncert na kojem se sve lijepo čuje. A organizatori? Jednom, samo jednom? Možda izazovete toliko željenu neveru ili kišu.

Još ću samo spomenuti prekid koncerta gdje je Manu ustupio pozornicu Greenpeace-u Hrvatska koji je razvio transparent SOS za Jadran. Čitava publika se razgalila, svi su počeli pljeskati i vikati 'tako je', a u tom trenutku se u meni pojavio crv sumnje. Ako se čitava publika, od navodno osam tisuća ljudi, tako zdušno slaže s idejom, zašto se onda nije prikupio dovoljan broj potpisa na peticiji koja je svojedobno bila aktualna? Zašto se tako malo ljudi pridružilo akciji protiv projekta sa zabrinjavajuće upitnom studijom utjecaja na okoliš? Koliko je zapravo svima stalo do očuvanja jedine stvari kojom se u ovoj državi možemo podičiti u svijetu, a to je priroda? Manu se nakon toga vratio na binu i otprašio koncert koji je trajao dva i pol sata do kraja. Kad je bend usporio u dub, reggae i latino ritmove, to je postao pravi koncert. Stavite mi periku i nazovite me babom, ali kolospletovi hitova u jednoličnom ska ritmu bili su poprilično dosadnjikavi i naporni. Štojaznam. Dobra svirka koja ne bi bila tako dobra da nije ljeto i da nije bila na otvorenom. I za kraj, Manu Chao je Manu Ćaća, a Ćaća je Majka. Živija!

Pisala: Joza

terapija // 24/07/2015

> vidi sve fotke // see all photos