Viet Cong je, barem dijelom, postao poznat zbog pomalo nespretno izabranog imena koji nije baš dobro sjeo veteranima vijetnamskog rata. Bila su razna medijska prozivanja, zahtjevi za zabranom itd. Kao i sve drugo, medijska bura se stišala, ime je ostalo, koncertne aktivnosti su nastavljene, samo sad uz mnogo više ljudi koji su čuli za sam bend. Sad da li je to bio proračunat PR potez da se na konto kontroverznog imena dobije na medijskoj pažnji mainstream kanala koji inače ovakav alternativan bend ne bi dotaknuli sa štapom dugačkim nekoliko kilometara ili ne, to znaju članovi benda i ljudi oko njih. Recimo ja sam čuo za bend zbog sukoba oko imena, a ne zbog glazbe.
Dosta sad o marginalnim stvarima, bacimo se na predmet ovog teksta. Znači ono što sviraju Viet Cong bi se najlakše moglo nazvati progresivnim post-punkom. Kako drugačije opisati višestruke promjene ritma i melodije, obično unutar pjesme od tri minute. Počeli su sa dvije pjesme sa prvog izdanja Cassette, Throw it Away i Unconscious Melody. Dok na kazeti, vjerojatno zbog jeftine i loše opreme na kojoj su snimali, zvuče beskrvno i ravno, uživo su dodali malo masnoće u zvuk, podebljali bas i vokal čime su pretvorili blijedu kopiju Modest Mouse-a u noiserski napad sa solažom u sredini koje se ne bi posramilli ni braća Allman. Pjesme sa albuma prvijenca objavljenog prošle godine imaju puno veći odmak ka noise-u što se najviše očituje u teškom basu koji je zajedno sa bubnjevima stavljen u prvi plan te režećim gitarama koje zvuče raštimano, a i manje je progresivnih elemenata. Navedene pjesme se mogu podijeliti u one koje bismo mogli nazvati komercijalnima poput Silhouettes i Continental Self te one zahtijevnijeg karaktera poput March of Progress i Death. Pošto nisam baš u toku sa ljestvicama popularnosti pojedinih pjesama, iznenadilo me da je Continental Self postao nekakav sleeper hit. Naime, izazvala je najviše oduševljenja publike koja je većinom znala tekst. Ostale su odsvirane više-manje onako kako su snimljene na albumu samo puno energičnije i, što je najvažnije, sa guštom. Najveća razlika se krije u vokalu basista Matt-a Flegel-a koji na albumu zvuči generično i nezanimljivo, a i vokal mu je gurnut u pozadinu dok se uživo čuje rašpa koja najviše podsjeća na Captain Beefheart-a. Zapravo uopće mi nije teško zamisliti da bi Beefheart, da se kojim slučajem počeo baviti glazbom 40-ak godina kasnije, zvučao kao Viet Cong.
Zbog zasada prilično siromašnog opusa neke pjesme su se morale malo produljiti kako bi se navuklo sat vremena nastupa. Prije svega mislim na uvod u March of Progress i na break u sredini Death. Navedene modifikacije čak i nisu toliko ubile ritam koncerta koliko su mogle. Močvara je bila jedno 3/4 puna što me iznenadilo jer su puno veći ugledniji bendovi uspjeli privući neusporedivo manje ljudi. Očito je hype bio velik ili su se svi vratili sa mora pa je ovo bio prvi veći koncert u još uvijek uspavanoj ponudi. Sve u svemu Viet Cong je bend koji je uvođenjem progresive i noise-a uspio malo udahnuti života u već izlizani i umorni post-punk revival što je publika i prepoznala. Povezanost je nastala, interes postoji stoga nema razloga da se Viet Cong ne vrati.

tomislav // 30/08/2015