Pisati o Zdenki Kovačićek, kao o jednoj neospornoj velikoj pjevačici, nikako ne može biti teško. Zdenka je davno pronašla svoj glazbeni izričaj, njena pjevačka karijera dovoljno govori o tome koliko je uspjela. Sinoć u Lisinskom još jednom je pronašla čarobnu formulu i odradila sjajan emotivni nastup. Emocija i erupcija sreće, koju su kroz neposredan pristup obasule prisutne u dvorani, za što je ponajviše "kriva" pjevačica, večeras su bile dobitna formula. Ove večeri u malom Lisinskom publika je svoj zadatak odradila na jednako visokom nivou, što je bilo baš "ono nešto" potrebno da se stvari poslože na pravo mjesto. Razlog da sve mora kliknuti bio je snimanje live albuma pod naslovom "Zdenka pjeva Ellu i Lelu".

Prateću postavu večerašnjeg koncerta činili su Joe Kaplowitz, novi električni klavir specijalno za ovu svirku, Elvis Penava, gitara i Ratko Divjak, bubnjevi. Joe i Elvis su možda manje poznata imen slabijim poznavateljima jazza, iako su svirali na podosta novijih jazz albuma, dok je Ratko Divjak legenda. Uopće ne znam trebam li ga izdvojiti kao rock ili jazz bubnjara, jer je od druge polovice šezdesetih pa do kraja sedamdesetih ostavio jednako veliki trag i u rock i u jazz glazbi regije. Kao gosti dolazili su i odlazili Lela Kaplowitz, Saša Nestorović (saksofon) i Ramon Reberšak (truba). Koncert je bio podijeljen u dvije zasebne cjeline. U prvom dijelu Zdenka je izvodila jazz standarde po kojima je najpoznatija najveća jazz diva svih vremena Ella Fitzgerald. Krenula je s "A-Tisket, A-Tasket", u kojoj je malo zapjevao i Saša Nestorović, nastavila s velikim hitovima "I've got you under my skin", "Lady is a tramp" i kroz desetak pjesama završila s "Blue Moon" i "I Can't Give You Anything But Love". Sam početak bio je pod laganom kočnicom, gdje je publika osjetila da treba dati sebe sto posto, pa je obostrana trema malo pomalo i nestala. Činjenica da je u publici bio veliki broj ljudi koji inače ne pohode jazz koncerte, doprinijela je vrlo dobroj, ali ipak ne odličnoj atmosferi. Interpretacija koja mi se najviše svidjela je pjesma "I've Got the World on a String", koju je izvela samo uz pomoć Elvisa Penave na gitari. Malo smireniji prvi dio koncerta, gdje se i publika malo tražila, bio je sjajan okidač za ono što je uslijedilo nakon pauze. Osobno mi je Zdenkina interpretacija bila puno izražajnija kroz funk, soul i slične podvrste popularne glazbe, gdje njena energija jednostavno pobjeđuje prostor u kojem svira. Upravo to se i dogodilo u drugom dijelu koncerta gdje je Zdenka pjevala kompozicije Lele Kaplowitz, od kojih je neke tekstove napisala Danijela Borovnjak. Sigurnost koju je Zdenka tad imala uz sjajne vokalne partiture, pokazivala je i kroz kretnju na pozornici, te šaljivim doskočicama na svoj račun. Nerijetko mi je tada kroz glavu prolazila misao kojom sam je doživio kao žensku verziju Joe Cockera. U drugom dijelu izmjenjivali su se trio i gosti, a najupečatljivije su bile pjesme pri kojima su svi zajedno bili na pozornici, gdje su uz bend i Zdenku svirali i Saša i Ramon, a vokalne dionice potpomognute s Lelom i još dvije cure imale su spiritualnu notu. Svrstavala je Zdenka jednu od pjesama ("Sve je ok") u jazz šansonu, zvala cure da se pojave na pozornici, a kako su ove kasnile, zezala ih jesu li išle gore malo proviriti (u velikoj dvorani održavao se nekakav koncert za široke narodne mase), uspjela je držati atmosferu do usijanja koje je stiglo s posljednje dvije pjesme, "Sestre" i "Molitva ljubavi", u kojoj je publika preuzela mali dio vokalnih dionica. Za bis je jedanput pala "I Can't Give You Anything But Love", u kojoj su Zdenka i Lela opušteno prorešetale pjesmu. Neki koncerti imaju tu jednu spontanu crtu, gdje se interakcija obje strane pozornice može osjetiti i pet stotina metara od dvorane. Ovo je bio jedan takav neobično običan koncert gdje je publika nosila Zdenku i Zdenka publiku. A vjerujem da će i live album, kad cd izađe, uspjeti to pokazati.

jura // 05/10/2015