Dvanaestog dana ovog nakaradno kišnog listopada mjeseca, nastup je u Klubu studenata elektrotehnike, poznatijem kao KSET, održala njujorška jazz glazbenica Matana Roberts. Odvilo se to u sklopu koncertnog programa pod imenom ZEZ, koji se već neko vrijeme trudi priuštiti nam prave koncertne poslastice u vidu recentnih globalno relevantnih eksperimentalnih i avangardnih izvođača. U ovu su sezonu ušli s Mostly Other People Do The Killing, a nastavili sa spomenutom Matanom. Ja sam sa stvaralaštvom te tamnopute dame prije koncerta bio prilično slabo upoznat, čuo sam samo par pjesama u kojima mi se učinilo zanimljivim kako nariče uz neku minimalističku glazbenu pozadinu samo da bi trenutak nakon toga sve prešlo u free jazz izbrijavanje na saksofonu pa rekoh "Pohodit ću, zašto ne?".

Naravno da sam pri dolasku u KSET shvatio da ponovno nemam njihovu zelenu iskaznicu bez koje je ulazak u klub nemoguć. Majke mi, jednog od ovih dana ću uzeti sve te zelene koje imam kući (sedamdesetak njih, po mojoj skromnoj procjeni) i prodavati ih prije nekog većeg koncerta ispred KSET-a po akcijskoj cijeni od četiri kune. Nadam se samo da ekipi na ulazu neće biti čudno što su svi posjetitelji rođeni na isti datum i nose isto ime. Ma dobro, bit će im čudno, ali tko su oni da sude? Svjestan sam da ovo nema nikakve veze s koncertom, čisto si malo dajem oduška - ispričajte me. Jeste? U redu, sad se možemo vratiti na temu - moram iznijeti jednu malu zamjerku na račun organizatora. Nigdje se naime nije moglo saznati točno vrijeme početka nastupa, sve do istog dana u 8 navečer. Nisu objavili. Samo je u postavkama eventa pisalo da počinje u 20 sati, ali to obično znači da se tad otvaraju vrata kluba. Tako da sam ja onda na blef došao oko 9 i 20 i koliko sam shvatio nisam nešto okasnio.

Matana Roberts je, odmah vas ta spoznaja udari u glavu čim je ugledate, jedna vrlo živopisna i ekstravagantna osoba. Kosa joj je nerazmrsiv čvor dreadova na poluizbrijanoj glavi, posred čela crta neku okomitu crnu crtu i zrači nekom baš egzotičnom, onako pomalo plemenskom energijom. Privlačna mi je bila, priznat ću vam. Kako god, posljednjih je par godina jako diskografski aktivna, non stop nekog vraga objavljuje. Ovdje je tako došla promovirati svoj posljednji uradak, ili barem jedan od dva ovogodišnja - treće poglavlje iz Coin Coin edicije pod imenom River Run Thee. Ne treba se čuditi činjenici da Matana stalno objavljuje izdanja, u slučaju ove glazbe koju ona radi to i nije bog zna kako teško. Nema tu puno brige oko aranžmana, tekstova, usviravanja i sličnog. Ona dođe, odsvira i otpjeva ono što joj je u tom trenutku nadošlo u glavu i ode doma. Prijašnjih je godina to ipak imalo koliko-toliko strukture i logike, ali ovo sad je jedan još puno veći stupanj eksperimentalnosti. Ili, kako kaže ona sama - avanturizma. Dakle, dok smo (nas četrdesetak) stajali na podu kluba i pospano gledali tu damu kako sjedi na omanjoj stolici i prezentira nam svoju umjetnost, bilo je potpuno jasno da je devedeset posto toga bila improvizacija. Odmah da kažem - to nikako ne mora nužno biti mana, dapače. Ponekad stvar klikne i rodi se čarolija. Ovaj se puta to nije dogodilo, ni blizu. Dosta je razloga.

Za početak, ja sam možda morao malo pažljivije pročitati najavu. Jer tamo je lijepo pisalo kako je po novom njena muzika sastavljena od elektronskih efekata. Možda sam to i vidio (ne sjećam se više), ali nisam pridavao neku veliku važnost. I jebiga, ispada da su ti elektronski efekti toliko uzeli maha da žena devedeset posto vremena samo sjedi i stišće i vrti milijardu tih svojih gumbića i kružića a to rezultira ispuštanjem raznih isprepletenih sampleova i matrica koje se, nažalost, mogu uvrstiti u drone/noise kategoriju. Kako to nisam očekivao, a i ne uspijevam pronaći nikakvu ljepotu u takvoj glazbi, ostao sam malo zatečen i razočaran. Saksofon je cijelo vrijeme imala u naručju, ali ga se laćala vrlo rijetko. Po mom su sudu to bili najbolji dijelovi nastupa i iznimno mi je žao što nismo imali priliku čuti malo više takvih free jazz etapa. Jer ovo sve ostalo što je sadržavala njena glazba te večeri ni po čemu nema veze ni s jazzom ni s jazz punkom ni s progresivnim jazzom, a to je ipak ono što sam mislio da idem tamo slušati. Ne želim reći da smo prevareni, samo želim reći da ostatak Mataninog stvaralaštva smatram puno uspjelijim i zanimljivijim od ovog što je pokazala nama tamo. Glas joj je također bio nakrcan raznim efektima tako da je zvučala jako hladno i daleko, a zahvaljujući konstatnim šumovima i zujanjima kojima je sve bilo natopljeno, nije baš bilo moguće ni razumjeti o čemu pjeva. Iako je svakome tko je iole upoznat s tim što radi poznato da je tematika gotovo isključivo vezana uz mučnu povijest afroamerikanaca. Stihove je izvodila na način da je listala po jednoj maloj bilježnici i kad bi naišla na nešto što joj se činilo prikladnim, to bi otpjevala. Da ne zaboravim, iza nje su se stalno vrtile neke projekcije preko cijelog zida za koje se također činilo da su slike iz doba ropstva.

Eto, sve to skupa ne bi bilo naročito impresivno, ali bi se jamačno pronašlo onih koji bi tvrdili da su oduševljeni, iz jednostavnog razloga što se prešutno smatra naprednim i pohvalnim glumiti da ti se ovakva muzika sviđa. Moja je greška ta što nisam poslušao album pa sam mislio da idem tamo slušati jazz a u biti sam slušao drone. No, na stranu moje subjektivne kontemplacije - jedna je okolnost osigurala da ovaj koncert ostane zapečaćen kao potpuno neuspješan od strane ama baš svih, pa čak i same Matane. Žena je naime nastupila bolesna. I to toliko bolesna da je jadna cijelo vrijeme kihala i morala sto puta uzeti pazu za ispuhivanje nosa. Ispočetka se još koliko toliko s tim nosila, ali kako je nastup odmicao postajala je vidno uzrujanija i mrzovoljnija (čak je i prekidala performans da bi zabranjivala fotografiranje), pa je pred kraj iskreno rekla kako joj je žao što je cijela stvar ispala sranje i kako pokušava dati sve od sebe ali da nije lako i zahvalila nam na razumijevanju. Dodala je naravno i kako joj se jako sviđa ovdje i da želi doći ponovno. Tim je činom po prvi put tijekom koncerta izašla iz svoje mračne i distancirane uloge i pokazala da ima simpatičnu stranu, pokupivši pritom dosta empatije tihe i povučene publike. Tako da je na kraju zaradila jedan pravi pošteni dugi iskreni pljesak kojim smo joj valjda htjeli reći da joj je sve oprošteno i da ćemo ju rado primiti nazad. U boljem zdravstvenom stanju i s nekim drugim albumom kojeg treba promovirati, naravno.

ujak stanley // 15/10/2015