Porin 1994.

I dan danas se sjećam, sjedeći ispred televizora pratio sam s budućom suprugom dodjelu Porina 1994. g. U kategoriji najboljeg alternativnog albuma nominirani su bili Hladno pivo - Džinovski, Eye for an Eye - Anesthesia i Majke - Razdor (zanimljivo, sve izdanja T.R.I.P/Croatia Records). Kad su Gobac i Ban pročitali pobjednika - Hladno pivo /više na/ poletio je stolac prema televizoru... smatrao sam i dalje smatram da nitko nije zaslužio te godine uzeti Porin Majkama. U tom sam trenutku zamrzio Hladno pivo.

Iz prikrajka sam ih nevoljko pratio narednih godina, da bi mi kroz tri albuma Desetka-Pobjeda-Šamar ipak malo smekšali srce - do te mjere da smo Šamar preslušavali kao obitelj cijelog ljeta 2003. od čega su mi najdraži trenuci ljuljanja auta na puta prema moru uz urlanje - Samo za taaaaj osjećaaaj!!! Priča je kulminirala 2005. kada sam s devetogodišnjim sinom pohodio koncert u dvorani Graberje u Varaždinu, gdje su mi video projekcije uz "Mlohavu ćunu" olakšale sva eventualna objašnjenja djetetu.

Nakon toga uslijedilo je novo hlađenje i više jednostavno kod HPa nisam čuo ništa novog što bi mi zazvučalo uzbudljivo. Dobro, Mile je uvijek bio simpatičan i zabavan u svojim ulogama u serijama/filmovima i sad u Maestru, ali to je bilo to... i ništa više.

Poziv urednika Terapije za izvještaj s koncerta bio je jednostavno povod da provjerim gdje smo danas HP i ja. Dao sam si u "pripremama" truda preslušati novi album par puta, malo su me više zaokupile "Mojoj majici", "Stari šajser" i "Udarna vijest" i... kaj još reći, za koncert dogovoril popratnu ekipu za slučaj da priča ode u sfere neuzbudljivog. Arena 2015.

Zanimalo me koliko će ljudi u Areni skupiti band, nakon nedavnog nastupa u Novom Marofu u lipnju, na kojeg su i Varaždinci bili pohitali u priličnom broju.
HP je (hvalevrijedan potez - izbarati lokalnu grupu za predgrupu) između zatraženih i pristiglih audio-materijala, odabralo varaždinski punk band Fajrunt (album Ustani, pokreni se).

Dakle, ulazim u Arenu oko 20:15, Fajrunt već praše. Vrlo solidan nastup, malčice ukočen, možda zbog impresioniranosti prostorom ili brojem nazočnih. Dečki sviraju brz, jednostavan i zarazan punk, imaju i "hit" - Kao da više nikada - i na koncu su zaslužili i povike "Hoćemo još" - i to povike iz većeg dijela dvorane... osvojili su ljude za koje se ne može reći da su baš svi bili stari fanovi grupe. Nakon nastupa, trebalo je pokupiti bubnjeve jer slijedile su glavne zvijezde večeri.

Okrećem se po dvorani, solidno popunjena, navodno je prodano oko 3.000 karata. Nije kao na klapama ali je respektabilno. Za pivsku okrjepu zaduženo Laško je košarkaško. Runda se naručuje i spremni smo za nastavak.

Točno u 21:00 HP izlazi na binu. Krenuli su s Ženom i čim je Mile zapjevao "Treba mi žena ko fundament" i dignuo ruke - to je bilo to! Dvorana je odmah bila zarobljena. Prvih pet-šest pjesama bez ikakvih najava i komunikacije s publikom, brzo, žestoko, čvrsto. Mile je ceremonijal-meštar posebnog stila i ljudi ga vole. Band - svi u crnom, osim Dede u šarenoj "djeca cvijeća" majici. Scenografija minimalistička - u pozadini bine logo novog albuma.
Nakon petnaestak minuta uslijedio je pozdrav publici i sve kao da je dignuto u još višu brzinu. Bio sam iznenađen, tu se čak ne može reći da je bilo nekoliko vrhunaca na koncertu - bilo ih je barem desetak, od starih favorita - naravno Fur immer punk, Samo za taj osjećaj, Zimmer frei... ali i potpuno nove stvari su pošteno digle publiku i pozvale na bacanje polupopijenih piva iznad nazočnih - Mojoj majici, Stari šajser, Na ovim prostorima, Tijana... Fešta se drži na visokom nivou cijelo vrijeme, atmosfera je odlična, čak sam dobio pohvalu da je kod mene na nekim dijelovima koncerta izostala standardna poza jedna ruka u džepu a druga s čašom... zabavio sam se iznad svih očekivanja.

Najjača ekipa obožavatelja

Što još istaknuti - u jednom trenutku Miletu su dobačene majice iz publike, navukao je na sebe jednu s natpisom HP je komercijala... Jedna od najjačih fun ekipa pripremila se za koncert došavši u majicama s nazivima svih pjesama s Dana otvorenih vrata, fotke u prilogu... Bis nije izostao... a sve je završilo oko 23:15. Zaključno, HP su komercijala, bili oni samoironični li ne, u smislu da su u hrvatskim okvirima velik band. Zvuče uigrano i rutinirano, što ne znači dosadno ili ravnomjerno. Mile je priča za sebe, beskonačno živahan bez vidljivih posljedica dosadašnje dugogodišnje karijere, ima publiku na svojoj strani, ima u sebi još uvijek jednu neizgubljenu dozu humora koja mi je kod ovog banda bila jedna od onih dražih strana.

Dakle, nakon svega, gdje smo danas Hladno pivo i ja? Nisam siguran da znam, ali znam da ih se ove večeri isplatilo poslušati uživo.

okHRk Boris

okhrk // 19/10/2015