Ova je sezona Good Vibrationsa započela u nešto metaliziranijem tonu, tako da smo na prvu punk štalu morali pričekati do šestog izdanja. No, snaga lineupa je garantirala da čekanje nije uzalud. Osim prekaljene pulske legende Todora i njegovih Anti-imenjaka, bile su tu i lokalne snage - joj! pank pijanci iz Biciklića, Oi! punk pijanci iz sve popularnijeg SpokOi!-a, a i kamenjarom, kožom i traperom inspirirani zanesenjaci iz Bijele Kreme su pronašli svoje mjesto na listi bendova. Kako sam okorjeli grebator za besplatne upade svih vrsta, a pogotovo kad treba ići na punk gigove, nalazim se u situaciji da o nekima od ovih bendova pišem po tko zna koji put, tako da se unaprijed ispričavam na možebitnom ponavljanju nečega što sam već napisao. Jebiga, ako oni mogu imati svaki put gotovo identične setliste, bilo bi previše od mene očekivati da im pristupam svaki put iz nekog novog uzbudljivog kuta gledanja. Tim više što ovaj cjelokupni koncert iz većine kutova i nije bio nešto ludo uzbudljiv. Motusova promocija samo koji dan ranije na istom mjestu kao da nam je malo svima izmuzla punk receptore za taj tjedan, tako da je ovaj event protekao u nešto slabijoj posjećenosti (određen broj lica koja koncerte ovog tipa inače ne propuštaju se nije ni pojavio) i atmosferi od spomenutog.

U biti, uvjerljivo najuzbudljiviji moment cijele večeri je devedeset posto publike propustilo. Bila je to svirka SpokOi!-a, dakako. Unatoč tome što su trenutno puno popularniji od Bijele Kreme, organizatori su odlučili momke postaviti za prvi bend večeri. U njihovim je očima to imalo smisla zbog toga što je SpokOi! ipak noviji bend (a i svirali su samo koji tjedan prije u Attacku) koji će jamačno dobiti još jako puno prilika za dokazivanje, i htjeli su osigurati da Bijeloj Kremi dvorana ne bude baš potpuno prazna. Iako mogu razumjeti tu logiku, pokazalo se ipak da je dvorana i za vrijeme SpokOi!-a i za vrijeme Bijele Kreme bila prilično prazna, nažalost. No, SpokOi! to nije omelo da nam pruže možda i najkvalitetniju svirku do sad u karijeri. Prije svega, velike pohvale toncu. Zvuk je bio apsolutno perfektan, prava uživancija. Ima punk bendova kojima to ne odgovara jer onda lakše do izražaja dolaze njihove greške i manjkavosti. SpokOi! ni pod koju cijenu nije jedan od tih, i najvećem laiku je jasno da momci sviraju iznimno dobro i čisto, te da su sve uigraniji i slobodniji. Iako su od samih početaka uživo zvučali iznimno kvalitetno, svaka nova svirka je još jedan korak naprijed upravo zbog toga što imaju sve više slobode i samopouzdanja. Mislim tu pritom poglavito na frontmena koji je od prvotnog ukočenog mladića s metlom umjesto kičme u prilično brzom roku postao pravi scenski gorostas, a to čini ogromnu razliku. Da stvar bude još bolja, na svakoj novoj svirci odsviraju barem po jednu skroz novu stvar, i svaka zvuči bolje od one prethodne. Dorađeniji aranžmani, bolje pjevanje (a ne više samo režanje), jebačke gitarističke solaže, sve je na svom mjestu. Ovoga smo se puta u to mogli uvjeriti u novoj pjesmi Život koja ovako na prvu smrdi na opasni hit i najbolju stvar dosad. Ubrzo će, tako se barem priča, uslijediti i prvi službeni album benda, pa ćete se svi skupa moći uvjeriti da govorim istinu i da ovaj bend rastura tolikim intenzitetom da ga više malo tko može zaustaviti. Čak i kad se oni sami žele zaustaviti, publika im to ne dopušta - nas četrdesetak smo ih svi u isti glas zvali na bis, što je priličan presedan za prvu predgrupu. Ne znam što bih još rekao osim da sam se za vrijeme njihovog nastupa osjećao kao da mogu premještati planine i isušivati oceane (ne bojte se, neću), baš me njihova muzika napuni nekim ogromnim poletom i zanosom, hvala im na tome.

Moram priznati da nisam jedini koji je potiho gunđao zbog Bijele Kreme, gdje god sam se okrenuo ljudi su se pitali "Tko je ikad čuo za te?", "Zašto oni uopće sviraju?" i slično. Nije mi cilj hejtati, samo prenosim činjenicu - ta su pitanja zbilja bila lajtmotiv cijele večeri. Ja ne želim tvrditi da nitko nikad nije čuo za Bijelu Kremu, ali je sasvim sigurno da ne dijele publiku s ostatkom bendova koji te večeri nastupiše. Ne pratim puno bend pa ne znam, ali vjerujem da bi oni svoju ciljanu publiku prije pronašli među fanovima Živog Blata, Vatrenog Poljupca, Brkova i Mortal Kombata nego među pankerima. Posljedično tome, njihov je nastup ostala pogledati samo šačica najznatiželjnijih, dok su ostali mirne duše cugali ispred. Ja sam im (bendu, ne cugerima) pružio priliku ali moram priznati da nisam ostao impresioniran. Svirački dio priče i nije toliko loš. Usput, naravno da je opet pripomoglo izvrsno ozvučenje uz koje bi mi bio gušt slušati i... ne znam... Sopot. Ima tu svega i svačega - glam metala, hard rocka, punka i rock'n'rolla, a sve podmazano tim poznatim slojem "čobanstva", baš kao i kod maloprije nabrojanih izvođača. No, ono što svi ti bendovi imaju a ovome nedostaje - to su provokativni, duhoviti, bezobrazni, vulgarni ili na bilo koji drugi način uzbudljivi stihovi, plus netko tko bi ih bio u stanju kvalitetno interpretirati.

Svaka čast njihovom frontmenu (koji se naziva Princ Arthas) na trudu oko imidža i scenskog nastupa, ali iz aviona je vidljivo da on nema tu scensku pojavnost ni karizmu jednog generala Mitua ili Shamse69, a bogme ni vokalne sposobnosti. Nisam došao ovdje tvrditi kako ova dvojica imaju bogznakako duboke ili kvalitetne stihove, ali se čovjek s njima barem može poistovjetiti. Ljudi iz Bijele Kreme, nažalost, zasad nemaju talent za isporučivanje takve lirike. Njihova je prilično isprazna i puno previše robuje rimi. Po mom je mišljenju uvijek važnije da priča ima smisla nego da se nužno svaki stih rimuje, a ovi se ljudi očito ne slažu sa mnom. Pa tu dolazi do trenutaka u kojima sam se malo i crvenio slušajući ih, a to je daleko od poželjnog, pogotovo stoga što bi kreme trebale suzbijati crvenilo. Prvi bend koji je uspio privući osjetniju količinu publike u klub bio je Biciklić. Ta me skupina okorjelih bitangi i pijanaca navikla na koncertiranje po gradu na više-manje mjesečnoj bazi, tako da je pauza od pet mjeseci od posljednjeg njihovog nastupa rezultirala apstinencijskom krizom iz koje se trebalo brže bolje povratiti. Kako bi taj proces protekao čim učinkovitije, obukao sam za tu priliku ZET-ovu košulju (Hrelić, 5 HRK) koju sam bio spreman čak i malo potpaliti za vrijeme istoimene pjesme, ali ju ovi iz nekog razloga nisu svirali. Ići tražiti razloge tome, baš kao i bilo čemu drugome u njihovom slučaju, je potpuno besmisleno. Svaki pokušaj neke sustavnije analize ili pojašnjavanja fenomena Biciklića, u mojim očima već lagano graniči s pretencioznošću. Jer vrijeme prolazi, a oni i dalje nemaju pojma o tome koju pjesmu sviraju, kako ju sviraju, i što žele time postići. Taj bend nema nikakav plan, program, cilj, niti nit vodilju, tko sam ja ili bilo tko drugi da im je pokušamo nakalemiti. Sve prolazi brate, samo ne pitaj ništa. Evo dakle nekih pitanja koja ćemo preskočiti: 1. Kako je moguće da Debeli i dalje ne prepoznaje vlastiti najveći hit Miki Maus i iskreno se čudi toj pjesmi kao da ju prvi put čuje pa mu članovi benda za vrijeme uvoda moraju pomagati da se prizove? 2. Zašto su nas na koncertu natjerali da vičemo "Ubij, ubij Srbina!" i zašto im nitko to neće zamjeriti dok bi neki drugi bend dobio izgon iz kluba? 3. Je li možda vrijeme da prionu snimanju novog albuma budući da se može primjetiti lagani pad posjećenosti i luđaštva na gigovima im? 4. Zašto se od instrumentalista čulo gotovo samo basista Veljka? Jedino pitanje na koje znam odgovor je - Zašto nije nastala hrpa? Zato što se ja nisam prvi bacio! No, to je samo zato što me bole leđa, tako da nema straha za ubuduće. Frontmen Debeli je bio potpuno van sebe u prvom dijelu koncerta, nikako se nije mogao dovesti do stupnja da može pogoditi koju pjesmu sviraju i otpjevati ju bez greške. Onda je nakratko nestao u backstage uz komentar kako on više ne može i sve skupa nije izgledalo obećavajuće. No, vratio se vrlo brzo, i to jači nego ikada, tako da je u drugom dijelu koncerta to zvučalo koliko toliko pristojno. Uf, nisam mogao izabrati goru riječ za opisati ih. Da ne duljim, zadovoljavajuć koncert Biciklića ali zbilja sam mišljenja da im treba injekcija u vidu novog albuma jerbo njihove pjesme, koliko god bile hitoidne i drugačije, ipak imaju jednu prvoloptašku karakteristiku tako da ih se određeni postotak škvadre malo zasitio. Nisam među takvima i uvijek ću rado doći podržati i urlati, ali prilično je jasno da je priča oko benda ipak trenutno na nešto nižim granama nego što je bila prije cirka dvije godine. To se lako može promijeniti jednim pravim izdanjem, nestrpljivo ga očekujemo. Za kraj ove punk parade, ostao je Antitodor. To je bend na koji smo u Zagrebu posljednjih godina već lagano počeli zaboravljati koliko dugo ih nije bilo, a sada su nam se vratili već po drugi put u svega četiri mjeseca. Nakon ovog koncerta, na svom su Facebooku napisali nešto tipa "Hvala svima, Zagreb odrađen." I zaista, slažem se s njima. Gig su odradili. I to pošteno, bez zamjerke. Ali ne može se reći da su "ostavili srce na terenu" niti dali 110 posto svojih mogućnosti. U biti, možda i jesu, tko će ga znati. Jer upitno je koje su njihove trenutne mogućnosti. Krenimo redom. Todor je lik od pedeset godina koji i dalje jednako uporno i iskreno fura svoj film, i na tome mu svaka čast. Jedan od onih dobrih duhova scene, uvijek spreman na zajebanciju, iskren, spontan i dobronamjeran. Štajaznam, barem takav dojam ostavlja. Bend mu je prošao kroz masu promjena ali on i dalje ne odustaje već uvijek iznova okuplja neke nove klince i tako već generacijama. Sve su to iznimno pohvalne osobine pomoću kojih je i stekao status prave legende i jednog od istaknutijih pankera u državi. Pa ipak, moglo se to sasvim solidno čuti i na ovom koncertu, ne može se pobjeći od dojma da je njegov bend u cjelini jednostavno limitiran. Kako sam se već u odlomku iznad poslužio sportskom terminologijom, dopustite mi da Antitodor usporedim s onim nezgrapnim 220 cm visokim košarkašem za kojeg su svi čuli i poštuju ga i naizgled ima sve fizičke predispozicije za uspjeh, ali mu, unatoč enormnom trudu koji ulaže, fali urođene koordinacije, inteligencije i talenta da bi se ikad probio u sam vrh. Nikako ne želim insinuirati da te osobine nedostaju Todoru kao osobi, ako ste ikada pogledali neki njegov intervju ili stand up, mogli ste zaključiti kako se radi o vrlo inteligentnom i razboritom liku. Ali ako govorimo o glazbi... Todorovi tekstovi su možda iskreni i proživljeni, ali to ne mijenja ništa na činjenici da su vrlo često jednodimenzionalni, površni i potpuno parolaški, prilagođeni ama baš svakom kalupu žanra. Njegova je glazba možda "pravi dobri stari punk", ali to ne mijenja na činjenici da je prepisana iz Punk Rock For Dummies priručnika i da ne posjeduje ni najmanju naznaku kreativnosti. Pazite, ova problematika koju sam sad iznio nije ni približno rijetkost u svijetu punka i može se primjeniti na mali milijun drugih bendova. Ali Antitodor em je jedan prilično radikalan primjer toga, em postoje već dovoljno godina da je postalo jasno da se po tom pitanju nikad ništa neće promijeniti. I zaista mislim da je to svima jasno i da nisam iznio ništa novo, ako ćemo iskreno. Kad je već tome tako, onda možeš izabrati ili ne slušati ih ili otići na njihov koncert i dobro se provesti ne opterećujući pritom previše vijuge. Ekipi koja je ovom prilikom odabrala ovu drugu opciju (a u njih, očito, ubrajam i sebe), to je definitivno i pošlo za rukom. Klub se koliko-toliko fino popunio, ekipa se fino raspjevala, Todor (koji više ne može zakopčati najgornji gumb na hlačama) nas je fino zabavljao svojom energijom i uvijek duhovitim pričama među pjesmama i sve je prošlo u najboljem finom redu. Ako dođete s realnim i objektivnim očekivanjima, Antitodor vam ih je u stanju ispuniti. Za razliku od Biciklića, na koje je najbolje doći bez očekivanja budući da ih ni oni sami od sebe nemaju. Za razliku od SpokOi!-a, koji će ih po svoj prilici premašiti. Za razliku od Bijele Kreme od koje su svi unaprijed očekivali da ne ispuni očekivanja, tako da ne možemo reći da nisu/jesu razočarali (ne) ispunivši ih.

ujak stanley // 27/10/2015