Kad kažem da idem na koncert ili gig podrazumijeva se da nastupaju autorski bendovi, dočim događaje tribute ili cover bendova nazivam svirkama, odnosno gažama. Na evente takve vrste obično zalutam. Npr. prođe koncert u Spunku, odem vidjeti šta ima u susjednom Hard Placeu, upad bude džabe, a kad ono na bini neki Azra tribute. Ostanem, znam sve pjesme i bude super. Ili sjednem u kafanu popit jedno piće ni ne sluteći da će se odjednom stvoriti neki anonimac s akustarom i zasvirati novovalne rock standarde. Međutim, Rock Massacre je jedini festival tribute bendova na koji treću godinu za redom idem planirano. Iako nije baš da se nabrijavam na to mjesecima. Zaboravim da festival postoji, sjetim ga se nagodinu čim uberem Facebook event, vidim da se obrađuju neki meni dragi bendovi, shvatim da te večeri nema ništa pametnije i odem tamo. Uđem, trgnem par čašica rakije dobrodošlice sa švedskog stola u dvorištu kluba i stignem taman na početak prve grupe.

THE REAL THING (Faith No More tribute)

Pred ovim obrađivačima Faith No More-a poredalo se 80-ak ljudi. Ta ekipa se najmanje preklapala sa štovateljima ostale tri grupe. To nimalo ne čudi, jer em manje ljudi štuje FNM od AC/DC, Mejdena i Sabata, em je lako naći čovjeka koji potonje tri grupe podjednako sluša, a FNM nikako. The Real Thing su kroz 12 pjesama odsvirali presjek albuma od onog prema kojem su bend nazvali do "Album of The Year". To je razdoblje s kojim se većina fanova slaže da je najbolje, tako da očito i s bendom dijele isti ukus. Ipak, preferencije svih bile bi zadovoljene jedino da su sva četiri spomenuta albuma strpali u jednu svirku. A to bi trajalo barem tri sata. Teško da su nastupom od 45 minuta mogli izvesti svačiji set favorita, tako da će svako ponaosob imati neku svoju kritiku ili pohvalu na odabir pjesama. Neću vas puno zamarati time koju pjesmu sam htio još čuti, a koju ne. Tek ću napomenuti da bi bilo pametnije da su neke pjesme dulje od 4:30min zamijenili s više kraćih. Ili da su počeli svirati ranije, makar i pred manje ljudi, pa poubacivali u setlistu više hitova.

S tehničke strane sve je i više nego korektno odsvirano i relativno uvjerljivo poskidano. Pjevač je neke dionice poput refrena od "Collision" malo fulao, ali većinu toga je pozavidno interpretirao. Ipak nije lak posao skinuti sva vokalna "lica" Mikea Pattona, a dotični se oko toga dosta potrudio. Komunikacija s publikom je bila rudimentarna svodeći se na "Jebeno, a?", "Jel' vam dobro?" i "Idemo dalje!". Na tome im baš ne skidam kapu, ali bitno da je pjevač meni doslovno skinuo kapu kada sam odlučio škicnuti u papir sa setlistom. Nakon toga ju je sakrio ispod monitora. Ne znam za vas, ali meni je to endemično. Prvi put u životu doživjeh da netko skriva setlistu od pogleda publike. Neću se praviti da mi je taj potez jasan, a još manje taj što je nakon završetka nastupa spremio setlistu u džep. Sad fakat ispada da je taj naoko obični komad papira zapravo strogo čuvana tajna. Ipak, uzeo sam popis pjesama od basista da ne zaboravim za potrebe izvještaja što su svirali, pa neka me tuži za zlouporabu povjerljivih dokumenata. Sherlock vam otkriva da je isprava ništavna jer nema pečat javnog bilježnika i da su na njoj popisani i općenarodni hitovi "Digging the Grave" i "Easy" koje nisu odsvirali.

BALLBREAKERS (AC/DC tribute)

Za razliku od FNM čiji repertoar od svih tributeova večeri najbolje poznam, za AC/DC nisam imao nikakva potraživanja u vidu odabira pjesama. Oni mi spadaju u kategoriju benda kojeg nikad neću slušati kod kuće, ali uvijek će mi biti drago čuti svaku njihovu pjesmu iz bilo kojeg medija ili drugog izvora. Kad se okupi ekipa koja sluša različite rock, metal, pa čak i pank bendove, Motörhead i AC/DC uvijek su na playlisti izbor koji će zadovoljiti sve prisutne. Vrlo su rijetke rasprave "za ili protiv" tih bendova. Ili ih obožavaš ("Za!") ili poštuješ ("Može!"). Čak su Brejkersi i odsvirali neke Motörheadove skladbe prekršivši time zavjet odanosti coverima samo jednog benda, ali ovaj put potpuno opravdano kao rekvijem nedavno preminulom Lemmy-ju.

Ballbreakers su ugodno popunili Močvaru ljudstvom i pokidali AC/DC repertoar do srži. Svaka čast svim članovima, ali pjevač i lead gitarist su vidljivo kičma benda. Bez njihovog skilla bend bi zvučalo upola slabije. Australski veterani hard rocka bili bi ponosni na njih. Komunikacija s publikom među pjesmama je bila slična kao i kod prethodnog benda, iako malo glasnija i s kudikamo akademski potkovanijim rečenicama poput: "Jel' vam dobro?! Nama je prejebeno, nadam se da je i vama!". Publika se nije sastojala samo od mlađe ekipe koja se prije koncerta zagrijava na klupicama ispred kluba, a potom u isti krijumčari cugu iz dućana. Bilo je tu svega, pa tako i dosta casual ekipe i starijih brijača koje ne viđam često po koncertima autorske naravi. Tako se potvrdilo da je AC/DC i dalje magnet za heterogenu masu različitih godišta i (sup)kulturnih opredjeljenja. S njima naprosto ne možeš fulati. Pitanje je samo zašto oni uvijek profulaju doći u našu malu Hrvatsku. Valjda misle da nemamo dovoljno velik stadion.

DINO JELUSIĆ & M.U.D. (Iron Maiden tribute)

Pred ove momke koje baštine nasljeđe Iron Maidena, broj ljudi je bio isti kao na prethodnom bendu, ali se moglo uočiti puno više mlađe ekipe. Zaštitni znak ovih tribjutovaca je stanoviti Dino Jelusić. Kažem stanoviti, jer znam da postoji neka fama oko njega, ali ja te priče iz mainstream medija naprosto ne pratim. Znam da je njegov autorski bend kojemu broj koncerata od 2011. naovamo opada svojina raznih motorijada, provincijskih rock caffe-ova i gradskih priredbi. I da je neka sponzoruša iz Big Brothera na njega bacila oko. Čovjek bi rekao da bih po svemu tome morao pod svaku cijenu znati više o njemu. A ja sam prvi put čuo za njega pretprošle godine na 3. Rock Massacreu. Što god mislili o njemu kao liku (iskreno, ja ne znam ništa), njegov školovani vokal teško može pobijediti bilo tko s pretenzijama na obrade heavy metal klasika. Ni scenskom energijom ne zaostaje puno za vokalom, bend mu odličnom usviranošću drži tlo pod nogama, ekipa u prvom redu benga, cijela dvorana pjeva i to je to. Manje od toga se u subotu navečer iza ponoći ne može ni očekivati. Ne znam što bih još mogao dodati kao lik koji je šest mjeseci sa 16 godina mahnito slušao "Best of The Beast" i nakon toga ih bacio u zaborav. Ne znam koriste li iste pedale, gitare i činele kao Maideni, imaju li iste presete na pojačalu i da li su solaže skinute u ton. To valjda i nije toliko važno s obzirom da se ne radi o real tributeu.

PARANOID (Ozzy & Black Sabbath tribute)

U ovom dijelu koncerta već sam duboko ogrezao u piću i hiperaktivnom oblijetanju meni poznatih ljudi diljem Močvare. Možda su poneka starija gospoda i dame otišli doma na zadnje tramvaje ili u taksije, ali pridošlo je nove omladine, pa je broj ljudi i dalje bio konstantan. Da me sjećanje bolje služi, sigurno bih bio najzadovoljniji da sam čuo najviše pjesama iz faze s Rooniem Jamesom Diom, pošto sam od rijetkih heretika kojima faza s Ozzy-jem nije najdraža. Vrzmao sam se ja oko stagea i poskakivao, ali više ne znam točno na koje pjesme sve ne. Prošle godine se dobro sjećam da sam bio vrlo zadovoljan interpretacijom benda, pa sumnjam da su se ove godine pogoršali. Tribute bendovi teško mogu nazadovati. Što čuješ jednom, čeka te svaki put. Eventualno i bolje. Na početku teksta nisam imao pojma ima li uopće smisla recenzirati tribute bendove, ali eto, ipak sam već tekstom prešao 1000 riječi.

Za svaku tribute večer vrijedi isti zaključak. Bendovi sviraju odlično, skidaju stvari manje-više uvjerljivo i privlače fanove koji: 1) bi rado otišli na koncert izvornih bendova, ali im se za to u Zagrebu vrlo rijetko ili nikada ne ukaže prilika; 2) usputno slušaju obrađivane bendove i ne bi za njihove koncerte dali preko 200kn, ali bi za 40kn rado došli slušati K-plus varijante istih. Dodatni plus kod koncerata malih obrađivača velikih bendova je što se narod s članovima benda može i postkoncertno družiti. U tom smislu, u posljednje vrijeme u Močvari je česta i cijenjena pojava da redarska disciplina čuvanja backstagea popusti negdje iza 02h ujutro, pa se svi tamo možemo lijepo socijalizirati. Nemam ništa protiv i puno toga za da tako i ostane.

ognjen bašić // 11/01/2016