Za neke se stvari ne možeš pripremiti, a one se svejedno dogode. To je jednostavno tako. Ne očekuješ ih, bez pripreme si, ali tko te pita? Moraš, glavom kroz zid. S dozom ludila u očima, ležiš na operacijskom stolu i čekaš da kirurg opere ruke, navuče rukavice, započne svoj zvižduk i uvali ti anesteziju. Što je bolnije? Kada ti bend kojeg ne poznaješ nimalo raskoli lubanju i pročeprka po mozgu pa te nakon treće nesvijesti ostavi da beživotno ležiš na podu, plačući jer, eto, odlazi? Ili kada bend kojeg voliš i zaista želiš čuti nastupa nakon onog prvog? Aha, znači, bez anestezije?

STOMP ON MY BRAINS, PLEASE?

Ne sjećam se kad sam posljednji put kročio u veliki pogon Tvornice, mada se baš i nije činio velikim kad uzmeš u obzir koliko prostora zauzima pozornica, koliko su prostora odrezali od stražnje strane i koliko je prostora ostalo nakon što se je publika posložila na mjesto. Odjednom ti se mali pogon čini velikim i obrnuto. Pih… OK, idemo dalje. Ili bliže? Odjednom je sve relativno. Relativno je mladi bend Night Beats koji rade ono što vole, a neki kažu da promoviraju svoj treći album, započeo bal vatreno, sada dolazi onaj teži dio, s uzvicima poput 'free your mind and your ass will follow', meni neprepoznatljivim pjesmama, a nastavili s par koje sam, yay me, uspio prepoznati.

Od samog početka nastupa Night Beatsa, zvuk mi je bio čudan. S vremenom se na sve navikneš i pronađeš utjehu u očaju. Ne, zapravo, shvatiš da to tako treba zvučati. Vokal je namjerno neraspoznatljiv, bubanj i bas te sustavno krše, a gitara sjecka. Operacija je počela prije nego si stigao spremiti zdravstvenu u džep. Kako to uvijek biva kod bendova koje neizmjerno cijenim, live nastup je jednostavno bolji i pomaže da shvatiš o čemu se tu zapravo radi. Svejedno, Night Beats su mi ostali misterija, ostalo je još gro toga za otkrivati od njihova tri albuma. Tog petka su u Tvornici odsvirali 'As you want', 'H-Bomb', 'Right / Wrong', 'Sunday Mourning', 'Puppet on a String' i još barem toliko drugih stvari koje nisam uspio prepoznati. Genijalan bubanj, fenomenalna gitara i to opće ludilo čini ovaj bend zanimljivim, jako zanimljivim. Night Beats su bili nabrijani i rasturili su.

REALITY CHECK

Nakon još jedne nesvjestice, vrijeme je za oporavak. U hitnoj je gužva, puna čekaonica, puni boxovi, sad si na EKG-u, sad na infuziji. Evo i dežurnog doktora s dijagnozom, onako, iz vedra neba. Možemo te zadržati na još 20 pretraga, a možeš i otići, na vlastitu odgovornost. Čekaj, sviraju li to Bambiji? Kad su Bambi Molesters, The započeli svirku, zvuk je postao samo čudniji. Kako dalje? Mračna su vremena. No, to su ipak majstori Bambiji, imaju oni municije za dovršiti posao. Taman kad je sjeme sumnje u tu tvrdnju uspjelo proklijati, zasvirali su Restless. Ma nema veze kaj nema Eckmana da to otpjeva, kupili su me, iskupili se, al totalno. Obožavam Bambije, a Restless će mi biti zauvijek međ top 50 omiljenih stvari, tak da je to bilo to od mojeg osobnog doživljaja. Fullfilled, period.

Kad još na to sve dodaš neizostavnu teatralnost, koreografiju i grimase, poglede i osmjehe, dojam je kompletan. Bambiji su još odsvirali 'Wrong Turn', inače fenomenalnu 'Last Ride', 'Into The Crimson Sunset', genijalnu 'Siboney', 'Invasion of the Reverb Snatchers', neponovljivu 'Malagueñu', ponestalo mi komplimenata za 'Farewell Malasañu', 'Panic Party', 'Point Of No Return', 'As the Dark Wave Swells' i da, mnoge druge, bez zajebancije. Pa dođe i bis pa i vrijeme za pokupit prnje, nakon napornog dana, napornog tjedna, naporne operacije… Malo mirovanja, a onda sve ispočetka. Povratak u stvarnost, uvijek kasniš, bez obzira koliko se žuriš, al to si ti, to je tvoj stil, to je tvoj lik u zrcalu. Pih… Skupa piva i ne mreš svoju bocu vode za utjehu unijet unutra. Pravila su pravila, gdje bi svijet završio bez pravila? Bambiji, hvala Vam što postojite. Publiko, a da malo manje pričate? Night Beats, stomp on my brains one more time, please?

trash // 07/02/2016

> vidi sve fotke // see all photos