Samo osam mjeseci nakon nastupa na InMusic festivalu, Eagles of Death Metal su se vratili u Zagreb. Trebalo se to dogoditi i prije ali je koncert, iz svima dobro poznatih, najtragičnijih mogućih razloga, bio odgođen. Nije se tada znalo hoće li, kako i kada uopće nastaviti turneju, no Jese Hughes je očito jako dobro svjestan da je rock'n'roll najbolja terapija za sve rane, tako da nije puno oklijevao s povratkom na cestu i pozornicu. Pozornica na koju su ovom prilikom zakoračili u našem gradu bila je ona velikog pogona Tvornice Kulture, koji je bio prepun ljudi što su se ciljano došli dobro zabaviti. No, prije nego što je ta nestrpljivo iščekivana ludo dobra zabava mogla početi, trebalo je odslušati predgrupu. Iz ove bi se rečenice moglo zaključiti kako insinuiram da je predgrupa bila dosadnjikava, i to zaista nije jako daleko od onoga što sam namjeravao insinuirati. Dapače, vrlo je blizu. Ni po čemu značajan austrijski duo White Miles (za kojeg se i u najavi koncerta jedva jedvice moglo saznati kako se zovu i kad sviraju) je poslužio kao topovsko meso, kladim se da devedeset posto ljudi koji su ih tamo slušali danas više ni ne znaju kako se ovi zovu. Kratkokosa (da ne kažem proćelava, božemiprosti) djevojka za gitarom i mikrofonom plijeni pozornost energičnošću i činjenicom da svira u grudnjaku, a bubnjar je isto vrlo dinamičan i na razne šašave načine se odupire jednoličnosti u lupetanju. Znaju svirati ljudi, daleko od toga. Samo, problem je u tome što su im pjesme jako prožvakane varijante istog onog garažnog blues rocka koji svira još milijardu takvih dvojaca bez kormilara diljem univerzuma. Čak im i ime opasno baca na White Stripes, pobogu. Svega mi, zbilja sam se trudio pronaći nešto što bi me natjeralo da pomislim kako ovaj bend ipak ima neku samo svoju crtu, neku osobitost koja bi me privukla i natjerala da si ih pustim kad dođem doma, ali nije mi pošlo za uhom. Inače, mislim da se nikad u tekstu nisam pozabavio sljedećom problematikom, pa ćete mi dopustiti da to uradim sada... Pitanje je sljedeće, dobro razmislite... Što mislite, koja je najviše puta izgovorena rečenica u povijesti čovječanstva? Opcija je zaista bezbroj, ali točan je odgovor samo jedan - "This is our first time in your country and we are having such a great time!". Nema nikakve sumnje, empirijski provjereno i dokazano. Jebote, kakav je to poremećeni kliše kojem robuje apsolutno svaki izvođač koji je ikad svirao koncerte? Znači, od operne dive koja vas rasplače svojim božanstvenim arijama, preko dementnog pankera koji vas gađa vlastitim govnom i black metalca što se klanja sotoni, do ovih naših White nešto, svima je najvažnije izgovoriti tu tako kul i zanimljivu rečenicu, i to od riječi do riječi, uvijek identično. Valjda je to neki tajni kodeks glazbenika, tko će ga znati. Znam samo da mene iz nekog razloga sve više nervira i sljedeći koji se sprema to izdeklamirati u mom prisutstvu neka se ne iznenadi kad mu otmem mikrofon i lijepo ga zamolim da ne sere bezveze. Ne šalim se. White Miles su svirali 45 minuta, a onda je uslijedila poduža pauza. Poduža pauza za vrijeme koje se Tvornica potpuno popunila. Ne samo to, nego je već tada nekako bilo jasno da će atmosfera biti jebeno dobra. Vibre u zraku su bile jako jake, muzika iz zvučnika je svako toliko bila nadglasana prolomima kolektivnog nestrpljivog urlikanja koje je značilo da smo spremni i više nego voljni biti sastavnim dijelom fešte koja je imala uslijediti. I uslijedila je, bogme. Budimo realni, baš kao i predgrupa im, Eagles of Death Metal muzički gledano nisu ni po čemu poseban bend. Generični rock'n'roll s bezveznjikavim tekstovima čija je najveća odlika to što lako ulazi u uho, nothing to write home about. Zašto su onda planetarno popularni, postavlja se pitanje? Odgovora su dva, oba podjednako važna. Prvi je dakako taj da im bubnjeve na albumima svira gospodin Josh Homme. A drugi je dakako taj da je Jesse Hughes naprosto rođen da bude rock zvijezda. Da, čovjek je utjelovljenje one izumiruće vrste rockstara iz sedamdesetih. Jedan od rijetkih preostalih testosteronskih pastuha kojima još uvijek uspijeva izazvati slinjenje klinki u poplavi feminiziranih MTV momčića. Lik jednostavno zrači takvom karizmom i šarmom da je to nevjerojatno, tako da nije ni čudo da mu publika jede iz ruke unatoč ne pretjerano zavidnim gitarističkim i vokalističkim performansama. Ma, reći da smo mu jeli iz ruke bi bio understatement, čovječe. Dovoljno je samo opisati situaciju iz sredine koncerta kada smo ničim izazvani ušli u petominutni maraton zaglušujućeg urlanja i pljeskanja. Bend je u šoku i nevjerici mobitelima snimao stanje stvari, a mi smo zavijali i zavijali i zavijali u nedogled. Rijetko viđeno stanje, nešto poput kolektivnog transa. Delirij. Naježio sam se kao...hm... jež, valjda...Bio je to apsolutni vrhunac koncerta. Barem što se tiče onog dijela koji su svi doživjeli. Jer, koliko god to bilo neupitno ludo, ja sam tamo ubrao nešto još malo luđe. Ljudi iz benda su svako malo otpijali gutljajeve iz plastičnih čaša koje su držali na tornjevima od pojačala naslaganih iza njih. Tamo su se nalazile i razne druge tričarije, između ostalog i nekakav kružni zeleni predmet koji je onako iz daljine izgledao kao ljepljiva traka. To vam govorim zato što je gitarist (inače prilično opičen tip s dugom sijedom bradom) u jednom momentu iskapio svoje piće i nonšalantno bacio čašu iza leđa. Ona je pak u zraku napravila peterostruki salto i uredno aterirala u onu središnju šupljinu tog duct tapea za koju se ispostavilo da joj pristaje u milimetar!!! Oprostite mi ako vas to ne impresionira, ali meni je to prilično zadivljujuće bilo. Čisto da bih se koliko-toliko držao forme jednog koncertnog izvještaja, sad ću vam napisati da su EODM svirali dvadesetak pjesama među kojima su se našle i obrade Stealers Wheela i Duran Durana. Setlista je odala dužnu pozornost svim uratcima, ali se ipak čini kako je blagu prevagu odnio posljednji album Zipper Down, što je potpuno logično ako uzmemo u obzir da je ovo promotivna turneja. To nije predstavljalo problem, stvari poput Complexity, Got a Woman i I Love You All The Time su prihvaćene podjednako ekstatično kao i sve ostale. Kako sam se tijekom koncerta našao u raznoraznim pozicijama diljem dvorane, mogu konstatirati kako se prosječna dob člana publike kretala oko srednjih dvadesetih, baš kao i da je prosječna faca člana publike bila vrlo ozarena. A naročito dok su trajale Cherry Cola, I Want You So Hard, Wannabe in L.A. i moj osobni favorit s kojim je koncert i otvoren - I Only Want You. Negdje pred kraj nastupa je bend ušao u neki laganini solirajući fazon, a Jesse je odjednom netragom nestao (za razliku od svima poznatog nestajanja tragom) s pozornice.
Potrajalo je to tako minutu dvije, dok nisam oko sebe osjetio neko komešanje i vrpoljenje. A kad ono, eto ti njega okruženog zaštitarima, svira gitaru na drugom kraju dvorane. To je preraslo u veliki okršaj u solažama između njega i gitarista koji je ostao na stejdžu, a čak se ni publika nije pljeskom libila dati bradonji do znanja da je izvojevao uvjerljivu pobejdu. Okušao se tu nešto i basist, ali to bolje da ne komentiram. Još jedna stvar po kojoj je ovaj koncert specifičan je ta da nikad do sad nisam vidio toliku rotaciju predmeta između publike i benda. Oni nama nakon svake druge pjesme trzalice, palice, ručnike i marame, a mi njima masu grudnjaka, jedne gaćice, majicu benda Garage In July i cigarete. Neka, pravim ljubavima se uvijek daruju pokloni. A ne zna se tko je te večeri više volio koga - EODM nas ili mi njih. To jest, bit će da smo ipak mi njih. Znam da bi zadnja rečenica proteklog odlomka bila zasvim zgođušan zaključak, ali ne mogu a da ne kažem još samo da je ostalo prilično nejasno zašto se nisu vratili na bis. Tim više ako znamo činjenicu da su dan prije u Munchenu svirali čak dva bisa. Čudnovato. No, naravno da to nije uspjelo puno narušiti dojam o ovom izvrsnom nastupu. To jest, nije stvar bila toliko u samom nastupu koliko u atmosferi. Atmosfera je od početka do kraja bila famozna, tako da, osim Eaglesima, kapu skidam i svim tim ostalima damama i gospodi što su sudjelovali u stvaranju jedne vrlo posebne priče.

ujak stanley // 21/02/2016

> vidi sve fotke // see all photos